Nakon Naninog super posta, vrijeme je za spuštanje morala, tj. moj post...

Mislim da ćete primjetiti, ili već jeste, da je na blogu novi dizajn. Onaj mi je dosadio, pa sam pokušao sa nečim novim, nadam se, uspješnim. Valja napomenuti i da sam skinuo gips.
No dosta o tome, kreće pravo sranje:

Nekidan mi je sinulo... Zašto mačke nemaju krila?!
Bilo bi jako fora. I ovako se nikako nemogu ubiti, jer uvijek padnu na noge. Zamislite ih sad još sa krilima... VAUUU! U situaciji, Tom vs. Jerry, što mislite kako bi Jerry završio da maca ima krila... Dobro, znam da vas boli kad mislite, pa ću vam ja to malo dočarati. Jerry, bi bio pokojan. Da dječice, dobro ste čuli...
Sad baš gledam svoju Žiži(Lunu) kak skače po kući i opet si zamišljam kako bi bila fora sa krilima. Više se vatrogasci nebi morali mučiti da skinu mačkice sa drveća, jer bi one same sišle(sljetljele), više se nitko nebi mučio u situacijama pas-mačka i sl.... Jednostavno je, svijet bi bio bolje mjesto. Zamislite oduševljenje malenih: "Mama, mama... Vidi macu! Pa ona leti!!!", a na to bi mu majka: " Da Fabijane, to je uistinu mačka, mačka koja leti, mačka kojoj je sam svemir granica. Ona će ići hrabro u nebesa, tamo gdje nijedan pas nije nikada bio... ". Predivan prizor!
Više nebi morali ganjati mačke jer se seksaju pod vašim prozorom, tamo gdje bi ih vaša djeca vidjela. One bi umjesto pod vašim prozorom to obavljali na nebu i bilo bi im kao u raju(doslovno).
Bog je mogao učiniti mačke letećima, ali kako bi onda leteći medvjedići? Dado i Tina više nebi bili Dado i Tina... Moj jastuk sa Dadom bio bi čisto sranje. Vjerovatno je na to Bog mislio kada se dvoumio oko mačke i njezinih letećih sposobnosti... Hmmm!

By: nana
:o)


Godina je 2014. ivo je uznemireno hodao dnevnom sobom grizeči nokte a na stolu je bila kava. Nije znao jel’ ispravno to što najmjerava napraviti, ali ipak, pucao ga je adrenalin. Netko je zvonio na njegova vrata. Uplašio se. provirio je kroz špijunku, I vidio je da je to ona, dijevojka plave kose u ljubičastom kaputu. Otvorio je vrata, a ona je samo uletjela. U sobu je ušla ozbiljna te se okrenula prema njemu I počela skakati s velikim smješkom na licu uz glasne uzvike –USPJELA SAM!! Ime joj je bilo Marijana, bila je Ivina partnerica u poslu kojeg su namjeravali obaviti. –Idem kući, spremit ću kofere, ti za to vrijeme nazovi aerodrome I rezerviraj dvije karte, te spremi svoje stvari I baci posljednji pogled kroz prozor.- rekla je –Natrag sam za sat vremena.
Ivo na to nije stigo ni riječi progovoriti, napravio je sve što mu je rekla.
Čuo je opet zvono na svojim vratima. Otvorio je. To je bila susjeda koja ga je pitala da joj posudi šalicu šećera, ponestalo joj je, a pravi kolače. Iako uplašen, dao joj je što je tražila, ali ipak je uspio prosuti šećer po podu dok ga je sipao u šalicu.
U trenutku zatvaranja svog kofera, došla je Marijana.
Ona je bila uzbuđena, dok je ivo bio uplašen. Sjeo je za stol na kojemu je bilo računalo. Upalio ga je. Ruke su mu drhtale. Išao je redom...polako...pokušavajući se smiriti. I na kraju je došlo do dijela kada je i marijana progovorila dok je smireno stajala pored njega.
-33768246QW1-rekla je.
Bilo je samo pitanje vremena... –Uspio sam!!!! –viknuo je ivo – 3 000 000 $ je naše!!!
- idemo! –rekla je Marijana sad već sa strahom u očima. Ivo je pokupio svoj kofer, i s trkom su izašli van iz stana. Čak ni vrata nisu zaključali, nit su ralunalo ugasili a šaćer je i dalje stajao prosut na kuhinjskom podu. Minutu nakon njihova izlaska na vrata je kucala susjeda s kolačima..ali joj nitko nije otvarao.
u sljedećih 15 minuta oboje su sjedili u 1.razredu aviona, pijući koktel, sa smiješkom na licu te sunčanim naočalama koje su im skoro padale s nosa. Vrijeme im je brzo prošlo pa nisu ni primjetili da su već stigli da taj tajanstveni otok pun života- Ibizu. Svijet je bio njihov, a problema nisu imali... bili su sretni i zadovoljni do kraja života, a život su iskoristili u stopostotnom obliku.