Napokon dostavljam vrućinu...

Slum,favela,geto,bario je ono u čemu se krećem gdje je stvarnost jedino oružje.
Kuje,otvorite oči...Sve u čemu pokušavate plivati je fabricirano.Struje su vam okovi.
Robovi ste sustava koji nameće jedino pravilo:morate biti viđeni.Većina bića se trudi živjeti u nekoj simbiozi s ostalim bićima,ali te simbioze su najčešće posve neiskrene.Sramota je da ti čuva leđa netko kome je riječ laž,a pogled zamućen.Vremena su teška,oluje ispiru osjećaje,postajemo tupi.Udovi su nam utrnuli jer zakovani smo za jedno mjesto na kojem postoji najveća mogućnost da će netko proći i mahnuti nam,ali shvatite:i ostali su zakovani za svoje pozicije.
Stavljam papire u bekpek u nadi da će mi ispasti,da će ih netko uzeti,da će ih netko pročitati...To je jedini razlog što pišem.Jedini razlog zašto govorimo je toliko jednostavan da sranje postane jebeno smiješno.Želimo da nas čuju,ali nemamo vremena čuti njih.Pokušavam se izraziti,samo u komunikaciji dolazi do nepremostivih prepreka i zbog nedovoljne edukacije dolazi do krivog tumačenja mojih riječi.Ova vremenska linija koju neki uporno zovu životom je prekratka da biste je trošili i prosipali na beznačajne riječi,misli i izvedbe.Možda smatrate važnim što će ostali misliti o vama,ali oni su zauzeti svojim strahom što ćete vi misliti o njima tako da se mimoilazite.Vi ne mislite o njoj,ona ne misli o vama.Naši svjetovi su premekani za predstavljanje,ali u vlastitom svemiru ja sam središte.U tvom svemiru,ti si Sunce.Previše riječi je potrošeno na nevažne radnje pa ostaje pitanje možemo li to promijeniti i staviti naglasak na bit.

Idemo?Idemo.
Ostajemo stajati na mjestu.