četvrtak, 28.08.2008.

...I am unwritten, can't read my mind, i'm undefined, i'm just beginning, the pen's in my hand, ending unplanned...

Zdravo ljudi! Hm...Što reći za uvod u treći blog? Neće biti jedan od... Ne znam. Onih na kojima neka naizgled savršena cura piše o svom naizgled savršenom životu(ponekad uzburkanom svađom s nekom drugom naizgled savršenom curom) dok joj naizgled savršene prijateljice ostavljaju naizgled savršene komentare. Hm, ne. Takve cure su za mene poput onih haljinica što ih u pranju okrenemo naopako pa nitko ne može vidjeti njihov pravi uzorak i boje. Često se i sama tako postavljam prema nepoznatome u strahu od razočaranja, ali ovdje neću. Pa ipak, poželjela sam sretan početak. Poželjela sam bojati svijet toplim bojama, poželjela sam sipati zvjezdice putem kojim prolazim, poželjela sam ostaviti trag smijeha i sreće na svakom koraku. Željela sam da su svi komadići slagalice moga života posloženi. Baš sad, kada krećem u novu školu, svoj novi početak.

Sad kad sam samo tvoj
Predgrada postaju plaze
Hodamo bosi cijele noci
Do prve stanice
Zvijezde repatice
Jer smo totalno drukciji od drugih


Image Hosted by ImageShack.us


Da. Ali te želje su sad daleko.
Istina je da sam usred velike oluje. Razvučena na sve strane.
A sve se ruši poput onih blesavih kockica od domina. Jedna za drugom.
I evo me tu, u nekoj histeričnoj sreći. Opet pokušavam pobjeći od stvarnosti. Opet se slamam u potrazi za putokazima.

Društvo je maskenbal. Svatko ima svoj skriveni identitet, a upravo skrivanjem ga i pokazuje.

Tako nekako. Fraza iz epizode One Tree Hilla. Reprize. Jednom davno. Pronašla sam ju na starom blogu i neobjavljenom postu. Sada sam shvatila koliko je istinita. Riječi mogu puno napraviti. A trenutno ih nemam dovoljno. Samo sam umorna. Želim se probuditi. Želim da je ovo san. I želim da neki ljudi nestanu iz mog života. Želim početi bez njih.
Pogriješila sam u nekim odlukama. A u životu dobivamo samo papir i olovku. Ne onu lijepu, za ukrašavanje, običnu. I nema gumice. Sve ovisi o našoj vještini i sposobnosti. A ja se osjećam tako prazno. Postoji nit puna uspomena, sreće i ljubavi za koju se mogu uhvatiti. I postoje Oni. Moja utočišta u svijetu. Ali sada previše bole riječi. Ne bi trebale. Nisam kriva. Kako bih voljela da neki razumiju. Nije ih briga. Neka. Nisam ni tražila. Nije ni mene više. I ne osjećam se loše. Samo želim slobodu i sreću. I šarenilo.

*Kad sam bila malena, puno manja nego sad, obožavala sam knjige i željela sam biti dio jedne. Željela sam dramu, patetiku, kompliciranje, napetost, borbu dobra i zla. Pazi što želiš, zar ne?


13:46 | free cookies :)? 11 | njah.just kidding :). | whatever. | sad me vidiš/sad me ne vidiš |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.