ponedjeljak, 09.04.2012.

...nema pravila,tu nema pameti....

Bilo bi lako da bi imali neka pravila po kojima da živimo. Onako na papiru napisana,da ih se pridržavamo. A zapravo bi baš to i svaki čovjek trebao napraviti. Uzeti papir i napisati stvari koje voli,želi,i ispod čega ne ide. Što ne prašta. Toliko dugujemo sebi. Ima trenutaka kada se toliko razočaramo u sebe ne sluteći da smo zapravo razočarani u druge. Isto tako nekad i mi razočaramo druge. Povrijedimo,nekad namjerno,nekad iz očaja,a nekad misleći da činimo ono najbolje. Tako to u životu ide. Isto je,i sa obitelji,prijateljima,u ljubavi. Isto je. I na kraju se ipak svede na jedno:

„Možemo glumiti i stavljati maske na lice,lažne osmijehe,ali nikad nećemo pobjeći od čovjeka u ogledalu.“


A što TAJ čovjek ima za reći? Da,u ljudskoj je prirodi da ga kad je povrijeđen ignorira,ne želi se suočiti. I nekad toliko vješto glumimo da i sami sebe uvjerimo u nešto,dok nas opet ne ošamari stvarnost. Dragi moji ne može se pobjeći od srca,niti od toga što jesmo. Ali ne znamo što možemo biti. Prema tome treba raširiti ruke.

„Što možemo biti...“


Optimist bi rekao: „Možeš biti sve što želiš ako to doista želiš!“, a pesimist: „Ma ciljam previsoko,gdje sam ja od toga...“. A možda smo zapravo svi između? Neki tamo ostanu,oni najhrabriji ipak pokušaju. Što ćeš izgubiti? Snove? Oni nikada nisu izgubljeni,sanjari jesu! Obožavam tu izreku. I koja pravila bi pisala na papiru s početka priče? To možda nije ono što srce želi,ali je svakako put do nečega što želimo i možemo biti,a na kraju i skriveni put do srca. Vidjet ćete!

Image and video hosting by TinyPic
21:32 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.