|
Vi ljudi često hodate po zemlji a da ni ne znate koliko ste spojeni, demoni gledaju kako čovječanstvo razara zemlju a da ne znate da u tom procesu razarate sami sebe. Nije li ovaj svijet fizike, ova zemlja koja vam je tokom evolucije darovala tijelo koje nastanujete? Tijelo koje ste samo posudili dok ga jednog dana ne vratite.
Krv koja teče vašim venama teče poput rijeka planetom i poput rijeka koje hrane zemlju tako i krv hrani vaše tijelo.
Zrak koji udišete u svoja pluća je isti onaj zrak koji udišu i biljke i sve životinje svijeta. Želite li da i vaša djeca također udišu zrak? Ili želite da im zrak postane luksuz koji si neće moči priuštiti?
Nije li vaše meso i vaša utroba ista kao i utroba zemlje. Utroba koju kopate i kopate i iz nje crpite njenu esenciju i nad njom se hranite poput bezumnih vampira koji kad im ponestane hrane samo traže još. Zar ne shvačate da kopate po svom tijelu i s njim se hranite? Jeli to nasljeđe koje ostavljate svojoj djeci? Vaša djeca koja počinju tako nevina, kasnije ruju po zemlji i po svom tijelu u potrazi za preživljavanjem. Preživila bi ona dugo i sretno ali samo ako bi se hranila duhom.
Nisu li vaše kosti, poput planina svijeta čijoj se volji klanjamo? Volja zbog koje i jesu toliko dugo na jednom mjestu, stoje ponosno, ustrajno milijunima godina a onda ste u planinu uštrcali otrov koji ju izjeda iznutra sve dok se u sebe ne sruši. Isti ste otrov uštrcali i u sebe, pa vam se tijela brzo raspadaju i propadaju sve dok vas ne polože u utrobu zemlje, u vaše grobove. Mi demoni gledamo i vaša groblja, gledamo kako nad njima nitko ne plače, jedine suze koje smo pronašli dolazile su iz groba, odvažili smo se i otkopali po neki grob da vidimo tko to u njima plače i ono što smo vidjeli je i nas zaprepastilo; Nakon svog onog truleža, gnoja i bolesti koje ste si uštrcali u vaše kosti, neke su kosti i opstale i nakon što su te bolesne trule kosti nestale, one koje su opstale su za vama plakale. Tužno je u svemu tome što nisu plakale jer vas više nema, nego su oplakivale vaše živote. Nekada davno toliko davno da o tome nemate zapisa, mnogo davno i prije poretka kojeg vi nazivate civilizacija, s radošću smo osluškivali kosti preminulih. Naime one su pjevale. Pjevale su o radosnom životu koji je njihov vlasnik imao, pjevali su o njihovom dodiru sa svojim duhom, onda smo se i mi smijali, onda smo i mi imali krila.
Kroz stoljeća ste pronašli razne puteve do nas i mnogo puta vas slušamo kako nam postavljate pitanje: “Tko će plakati za nama?” No udovoljite nam malo i dopustite nam za promjenu da mi vama postavimo jedno pitanje: Tko će pjevati o vašem životu? Potraga za tom osobom ne počinje od vašeg partnera, vašeg roda ili naj boljeg prijatelja, nego iz vas samih. Pronađete li svoju dušu, ona koja je samo jedna u vama i pronaći će te tisuću ljudi koji će pjevati pjesme o vašem životu nad vašim grobovima a zajedno s njima će pjevati i vaše kosti a kad kosti pjevaju i zemlja je sretna jer onaj koji je pronašao svoju dušu stvara mir na zemlji i stvara mir zemlji i svome tijelu. A demoni će povratiti svoja krila onoga trena kada prvi pjev izađe iz vaših grobova.
|
