srijeda, 31.01.2007.

Na rubu zbilje

Ploveći po virtuali stižemo na različita mjesta gdje susrećemo mnogo osoba, njihova razmišljanja, priča i stihova; gutamo sve i svašta što nam dođe pod oko. Ponekad u tom ponuđenom nam šarenom svijetu teško možemo razabrati i pojmiti što se ili tko se krije iza naslaganih slova, privlačnih sličica i romantične glazbe. Često se upletemo u mrežu slatkih riječi i stvaramo sliku predivne i osjećajne osobe velike duše i dobrog srca. S vremenom postajemo pomalo ovisni i s nestrpljenjem očekujemo novu zajedničku šetnju po rubu zbilje. Većinom ostajemo u tom carstvu mašte vjerujući kako smo pronašli svoju oazu u kojoj se možemo otvoriti i otkriti najdublji dio svog uma. Uljuljani u svoj san, poželimo čuti živu riječ i zamišljeni glas, doživjeti boju tona i upiti vibraciju s druge strane. Tada se često dešava da slika postaje pomalo jasnija, a mnoge iluzije se razbijaju i rasprše po eteru. Rijetke su iznimke u slučajevima kada je čovjek i izvan ovih granica onakav kakvim se predstavlja, pa se idila nastavlja, jer čudesni su putevi elektrona... Dakako, puno je onih koji se s lakoćom izražavaju ostavljajući tragove na bijeloj podlozi, preslabi u govorničkim vještinama...iako, opet kažem, «papir» svašta trpi. Istina, slažem se da je mnogo toga lakše i jednostavnije napisati nego reći, svi smo mi pomalo nesigurni u «životu uživo» i lako skrivamo slabosti iza svojih ekrana (htjeli to priznati ili ne) gdje uvijek možemo iskoristiti opciju «disconnect».
Tako se često pitam jesu li ljudi dovoljno svjesni da se u liku iz njihove mašte može naći i netko sasvim drugačiji od prezentiranog, netko tko je zapravo emocionalno vrlo prazan i hrani se tuđim osjećajima krijući svoju hladnu i bezosjećajnu stranu, netko tko se boji stvarnog života pronašavši mjesto na kojem može liječiti svoje frustracije?
Mnogo je čak i vrlo neugodnih primjera i događaja, ali ja se nadam, dragi moji, da nitko od vas neće doživjeti neugodnosti zbog kojih bi morali tražiti neki drugi prozor u ovaj svijet u kojem ipak nije sve onako kako se čini na prvi pogled.

- 23:48 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.01.2007.

Oči su ti ocean...

Plutala sam po valovima sudbine
u moru nade

Nosio me vjetar ka obali mog sna

Povukle me dubine plave
ne vidjeh više sunca

Ostadoh u vrtlogu vode hladne
vuče me do dna

- 19:44 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.01.2007.

.....

vjetar je odnio riječi,
dodire davno izbrisala noć

samo tvoj miris govori
da si bio tu

ne ostavivši ni zagrljaj

- 06:48 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 20.01.2007.

San

Okupah se u tvom oku
osunčana osmjehom

Zapljusnuo me topli val
zagrlila ljubav

Pružam ruke da te taknem
al dotakoh prazninu

Probudila me želja
sve je bio san

Lutam i dalje po svojoj iluziji
pod nebom što kvasi tamu ove noći

- 01:02 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

.... jedna ljetna ....

Crvenim sutonom plovimo s oblacima prema nebu
daleko na horizontu uranjamo zajedno u dubinu
rijeke što nas zrcali na svojem putu
Između nas voda, teče u luku

U crnilu noći, u muku misli dopiremo do vrha
planina
Između nas tišina

Nestalo je noći
Otopila se tama, prelijevaju se boje
I opet samo tišina
Sa svježinom zore prošla bih kroz tvoje oči
Između nas nevidljiva paučina

- 22:34 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.01.2007.

Stigla i do mene....

Ponadah se da će me ova štafeta nekako zaobići, a kad ono... iznenađenje od naše drage Anessathiel koju uvijek rado posjetim. U prethodnom postu već sam ponešto napisala o sebi (kakav predosjećaj!!), a budući neću kvariti zabavu ove «igre», preuzimam zadatak:

1. U mom tamnom oku zrcale se žitna polja, a vjetar ravnice kosu mi mrsi,
bogate naše običaje stare čuvam u srcu i duši

2. Kišne kapi jedne davne zimske noći donijele mi ime
niz lice mi u životu i dalje često kliznu, tad slažem svoje rime

3. Teška su mi jutra rana, godinama tako
iz tople postelje meke ne da mi se lako zijev

4. Ranjiva mi duša na oprezu spava, al zaljubljivo srce nikad nema mira
u tren oka me prijeđe slatko, tad ja samo pustim glazba neka svira

5. Razmišljam puno o životu i o sreći, al što donosi nam sutra, nitko ne može reći

Što se tiče weba tu sam teški dibi-dus, znam samo koliko mislim da mi treba, istina i ne trudim se previše oko toga (što mislite zašto nema niti jedne slike na mom blogu, hehehe?) lud

Štafetu dalje predajem slijedećima koji me nadam se neće proklinjati zbog toga blabla (kako bi rekli u Big Brotheru: «nekog moram»):

sunlight25
mala zaje...
ištvan
skladateljica snova
silentecho

- 22:05 -

Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2007.

Slagalica

Dragi moji, hvala vam na lijepim komentarima podrške,
no vidim da su neki od vas već počeli pomišljati kako sam neki teški depresivac i pesimist, što nije ni čudno s obzirom na sivilo mojih postova. Ovaj blog se pretvorio u nešto što mi nikako nije bila namjera; mjesto za jadikovke i oplakivanje same sebe, a zapravo bez potrebe, jer sve može biti tako jednostavno, samo ja uvijek volim nešto komplicirati i filozofirati, hehehe. headbang
Kad malo bolje razmislim prilično sam sretna osoba sa svim onim nužnim stvarima u životu i trebala bih biti zadovoljna i zahvalna na svemu što imam, prvenstveno zdravlje, posao i svoj krov nad glavom.... i naravno, što je neizostavno, roditelje koji su mi kroz cijeli život velika potpora u mojim posrtanjima. Skupa samnom prolazili su kroz sve moje teške trenutke i dizali me sa dna, puno puta sebe žrtvujući radi mojih gafova.. Ponekad mislim da su i previše «znali» što je dobro za mene. Nadam se da ću jednog dana i sama saznati što je roditeljska ljubav i pružiti nekome bar upola toliko koliko su pružili meni moji roditelji. Pomogli su mi da stasam u poštenog čovjeka, spremnog svakome pružiti pomoć i lijepu riječ. Puno puta sam mnogima pomogla da i sami ojačaju, shvate sebe i nađu svoj put, neki su to samo dobro iskoristili ili su bar mislili da mogu... i okrenuli leđa.
Ali idem dalje kao i do sada, kada sam se znala zapitati ima li smisla moje postojanje na ovom planetu. Možda me Bog pripremio da budem dovoljno čvrsta podnijeti svoju žrtvu i budem prekretnica tuđim životima. Ako je to moj zadatak i ako sam barem nekome malo pomogla, onda mi nije žao ni jednog jedinog trenutka kojeg sam posvetila ljudima koji su mi nešto značili u životu, a nadam se i ja njima, jer uvijek se na kraju nekako dočekam na noge sa svojih «9 života».
Samo se ponekad nađem na krivom mjestu u krivo vrijeme i nekako mi izmakne onaj komadić slagalice koji bi upotpunio moju savršenu imaginaciju života.
Ja ću se i dalje veseliti svakom novom danu i životu, i iskoristiti svoju šansu da uz pomoć nečijeg dobrog srca i sigurne ruke umetnem onaj zadnji komadić slagalice i pretvorim ga u najljepšu sliku.

- 23:18 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 02.01.2007.

... riječi

Krenuh korakom što vodio je k svjetlu
kročeći po pijesku svojih snova
koji izmiču mi putem života...

Ostadoh u začahurenom svijetu mašte

i sad....

moj plavi anđele,

... skupit ću tvoje mrvice
što prosipaš ih sa srebrnih zvijezda
meni u naručje

udahnuti to malo topline koju nudiš
i poletjeti ka zlatnom suncu
dok ne istopi mi krila

.... ostati zarobljena tvojim riječima....