my own words...from my heart

Tema koja je tako opširna, a i opet tako beznačajna, ali opet i vrijedna. Trud bi se mogao postići ako smo toga svjesni i ako želimo i uporno radimo na sebi. Živci ne vrijede truda, preosjetljivi su i tako laku puknu, a kad puknu puno tog slome.
O čemu bi se moglo pričati:
O svakodnevnim događajima – ne – predosadno;
O ljubavi – ne – neki drugi put;
O školi – NE – svakodnevnica – svima nam je isto;
O trenutnim ili duže zadržanim osjećajima i mislima – da – to se isplati.
Misli previše traže činjenice, argumente i slične ajmo reć gluposti, a osjećaji se puštaju na slobodu. Ali opet i misli imaju lijepih vrlina. Osjećaj je znak da smo ljudi – o tome smo prepoznatljivi i neobični ali u određenim granicama, granicama normale i ljudskog morala. Osjećaji i misli temelje se na filozofiji. Bitno je sudjelovati – ne mozgom (mislim treba ali manje), nego srcem i dušom. To su najbitnije stvari u i na čovjeku jer kad upoznamo dušom i umom neku osobu – znamo je li dobra ili loša. Odlučuje normala.

Mrzim one glupe priče: "Joj, onaj lik je tak glup, ružan, odvratan ma ni sam/a ne znam kaj!!!! Da ga bar nema svijet bi bio ljepši..!" - E PA NE BI!!! Nitko nije ružan niti lijep. Ima samo osoba koje ti se sviđaju ili ne. Ali ne možeš procijeniti osobu u samo par dana jer tada ta osoba može glumatati nekog ili nešto, ali kad smo duže s njom/njim uviđamo mane i vrline i počinje procjenjivati: je li vam ta osoba slična ili ne, itd....
Mislim da smo prebrzopleti i previše osuđujemo bez razloga a da ni sami nismo svjesni. Mane i vrline, različitosti i sličnosti i postoje jer da ne postoje bili bismo jedni drugima jako dosadni. A ovako i nismo...za sve se da naći rješenje...