My real life
14.10.2006., subota
Depra
|
Hello everybody! Kao što znate, počela je još jedna akademska godina, uspio sam upisati višu godinu, pa koliko sam happy, toliko i ne jer je tu opet gomila obaveza... Da vas sad ne zamaram faxom, opet sam upao u depru... Nisam dosta dugo bio kod gospodina (hm, kako sam ga ono nazvao zadnji put... Aha) B i mislio sam da me prošla sva ta igra i da mi je sad svejedno. E pa nije, prevario sam se! Jednostavno me ubija tim pogledima, srce mi kida, nastojim ignorirati te poglede kad dođem na kavu, ali vrag mi ne da mira! Svaki put kad ide nekog poslužiti, pogleda u mene. Svaki pogled me pogodi u srce. Jednostavno vam ne mogu to opisati. I za kraj, ide prema meni i sretnu nam se ponovo pogledi, ovaj put malo duže. Ja nabacim osmjeh i lagano namignem, a on se isto nasmije, ali osvajački. Ljudi, jednostavno ne mogu više! Čak su frend i frendica rekli:“reagiraj, ne smješkaj se!“ Ali ne mogu, strah me, jednostavno nemam snage bilo šta napraviti. On ipak ima (mislim) neku curu, pa mislim da bi bilo ipak u redu da on prvi nešto napravi. Ne opet, ponavlja mi se priča od prije 2 godine... NE OPET!  Ružo moja bila, lipi anđele Nima te na svitu, nima do tebe Ružo moja bila, sve san falija Sad je srića blizu, sad smo ti i ja. Ružo moja bila, jube jedina! |
