My real life
24.06.2006., subota
O neee, zar opet? :( [3. (zadnji) dio]
|
Nastavak... ...Nakon toga se frendica odvažila i priznala mu da je preko mene došla do njegovih podataka. Jednostavno je zanijemio i otada se i dalje pojavljuje, ali bez nepristojnog promatranja. Dođe, vidi me, pokuni glavu, kao da ga je sram, i to je to.  Kako sam završio sa sezonom tih poslića, više nisam išao u taj trgovački centar niti sam ga više viđao! Vidio sam ga još par puta u gradu i otada mu se gubi svaki trag... Iskreno, ohladio sam se od njega, našao novu zanimaciju i izbio sam ga iz glave! Ima istine u onome što kažu: Daleko od očiju, daleko od srca! Sve do jučerašnjeg dana! :( Dogovorim se s frendom za kavu i krenem prema centru. Prolazim kroz svoj kvart i prođe netko na motoru. Nemoguće! Ista kaciga, isti motor, sve je isto. To je on! Ali dobro, srce je ostalo mirno što je stvarno znak da sam se ohladio (inaće svaki put kad bih ga vidio, steglo bi me). Nađem se s frendom i postavim mu pitanje: «Što misliš koga sa sad sreo?», a on ko iz topa odgovori: «nije valjda D.?» Bože, zar je tako očito???  Pita mene frend kako se osjećam, rekoh mu da mi je svejedno, nije više to to. Ništa, sjednemo mi na kavu, bacimo se u priču o doživljajima na putovanju (bio sam prošli vikend na fantastičnom putovanju) i standardne reakcije ekipe. Popili smo kavu i krenuli doma. Čekao je sa mnom bus (obzirom da je bio praznik i bus vozi svake prijestupne) i oprostili smo se. Sjednem i zamislim se nešto. Pazite sad ovo! Bus dođe do raskrižja prije stanice na kojoj moram izaći i stane.  Na tom raskrižju stoji i on na motoru i čeka semafor. Pogledao sam u njegove prekrasne oči i nisam mogao maknuti pogled. Skužio me je i uzvratio pogled. Gledali smo se dobrih 5 sekundi neprekidno! Više nije mogao. Spustio je pogled, zacrvenio se i krenuo. Bože, jel ovo sudbina? Zašto sam ga morao dvaput vidjeti? Zašto mi to radi? Opet razmišljam o njemu, opet je pored mene (mislima), opet patim... Ne opet, neeeee!  |
