My real life
23.06.2006., petak
O neee, zar opet? :( [1.dio]
I opet sam ga vidio, i opet mi ne da mira, i opet će biti neprospavanih noćiju... :( Uh, da, moram vas prvo upoznati sa situacijom da biste znali zbog ćega ovako reagiram. Nastojat ću vam to ispričati ukratko pa ako bude «s brda, s dola» nemojte zamjeriti. :) Inaće, i ovako kratka priča ima puno toga pa ću podijeliti u 3-4 dijela. Nadam se da vam neće biti dosadna... ;)  Dakle, prije dvije godine sam ga prvi put ugledao! Imao sam neki honorarni poslić u jednoj trgovačkoj kući jednom do dvaput mjesečno. Sjeo je u kafić preko puta mene (u tom kafiću mu stara radi), okrenuo se prema meni i počeo promatrati. Na početku nisam reagirao, tu i tamo sam bacio koji pogled, ali mi nije bio toliko zaniimljiv koliko mi je bilo zanimljivo to da nije skidao pogled s mene. Buljio je i buljio. Toliko je bilo očito da mi je postalo neugodno. Pozvao sam frendicu da se dođe u to uvjerit jer mi nije vjerovala. Kad ga je ona ugledala, ugušila se od smijeha! Nije mogla vjerovati da netko može biti tako očit! Uglavnom, dobro smo se nasmijali i sve je to lagano palo u zaborav. Nakon dobrih 3 mjeseca od tog susreta odlučimo se u istraživanje novih kafića i zapne nam jedan u centru grada. Odemo, sjednemo, dođe konobar... ON! Najprije se nisam mogao sjetiti odakle mi je poznat, a kad je došla frendica, sve smo povezali. On me je opet nastavio kriomice promatrati, ali samo je ostalo na tome. Kako smo počeli (radi tog zanimljivog događaja, a i ugodnog kafića) češće dolaziti u taj kafić, tako mi se pomalo počeo i sviđati i počeo sam uzvračati te poglede. Inaće, nije on nešto turbo zgodan, ali ima ono «nešto». Ljudi moji, ja vam ne mogu opisati koliko je to očito bilo! Ko je god bio sa mnom na kavi, čak i frend koji nikad takve vibre ne primijeti je rekao da je to preočito i da odem tamo i popričam s njim. Međutim, ja nisam imao hrabrosti to napraviti... BUDALA!  Nastavak slijedi... |
