....Jedan trenutak

"More l'? More, mora..."

"Uzdigni to, vise, jos, da na nalegne, ozg'o.."

"Gdje je onaj cekic?"
"Tude je"

I tako hodajuci svijetom, primijetih jednu stvar koja se kod nas pod cilim(ce) sakriva. Dijalekti. Ljudi, po cijeloj Evropi, njeguju svoje dijalekte. Koriste ih kada gostuju na televiziji, kada pisu svoje tekstove koje objave malo i malo vise poznate i citane novine.

A mi? Sakrivamo, tajno se ismijavamo (Ne svi, naravno.) kada neko "progovori" svojim dijalektom. Tako su nam "otjerali" ikavicu nasih starih. Tako su nam otjerali ijekavicu u varijacijama od Bosanske Krajine do Istocne Hercegovine.

I da, nedjelja se pise sa j, sve ostalo je ekavica, isto kao i ponedjeljak. Vjesto imputirana ekavica, kroz sistem koji je nestao u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ostavio je tragove i posljedice, no samo je do nas. Da prihvatimo, da saberemo, i objavimo sve nase dijalekte. Rijeci, koje cuh, prvi put u ratu, poput otojc, i inih.

Zivjeli svi ti, lijepi i lipi nasi dijalekti Bosne i Hercegovine.

Pored toga procitajte i intevju koji je bosanskohercegovacki Oskarovac Danis Tanovic dao bh. dnevnom novinama Oslobodjenju i Avazu:

Moja zemlja je svijet filma

Bh. oskarovac Danis Tanović publici 12. Sarajevo film festivala predstavio je svoj dugo očekivani drugi igrani film Pakao, snimljen prema istoimenom drugom dijelu trilogije poljskog reditelja Krzysztofa Kieslowskog. Film je priča o Sophie, Celine i Anne, tri sestre koje žive u Parizu i rijetko se viđaju, ali njihove živote ponovo spaja tragedija koja se dogodila kad su bile djeca... Koprodukcija Francuske, Italije, Belgije i Japana, Tanovićevo ostvarenje naišlo je uglavnom na pozitivne reakcije festivalske publike u Sarajevu. No, bez obzira na to da li im se Pakao svidio ili ne, ono što je bilo zajedničko osjećanje gledalaca u Skenderiji nakon projekcije je iznenađenje zbog filma koji nema nikakvu vezu sa ovdašnjim mentalitetom.

“Slažem se da film ne prikazuje naš mentalitet, ali ja više ne živim ovdje. Film prikazuje moj mentalitet, to je moja stvar, moja unutrašnja potreba da se bavim nekim pitanjima. Živim u Parizu i niti sam Bosanac, niti sam Francuz, mislim da sam Evropljanin i moja zemlja je svijet filma. Sa ovim filmom sam napravio omaž Krzysztofu Kieslowskom, iz čijih sam filmova učio i samo onaj ko poznaje njegov rad može shvatiti Pakao na način na koji bi se on možda trebao shvatiti. Ali drugi način shvatanja je da je to jedna jednostavna priča i normalno je da se nekome dopada, a nekome ne, jer film nema samo jednu stranu i ne postoji jedan način gledanja filma”, kaže na početku razgovora za Oslobođenje Tanović.

Rekli ste da ste željeli da napravite, uslovno rečeno, “ženski” film?

“Da, i napravio sam ženski film. Ono što me je fasciniralo kad sam pročitao taj scenario je koliko je on dalek od mene. Ja ne bih znao da napišem takav scenario i to me je zaintrigiralo. Sa druge strane, to je film sa kojim mogu da korespondiram zato što sam otac troje djece, zato što me zanima pitanje sudbine i slučajnosti...”

To pitanje se provlači kao motiv kroz cijeli film. Kakav je odgovor?

“To je, ustvari, pitanje da li je neko religiozan ili nije, a mislim da smo svi mi na neki način religiozni - svi želimo da postoji ta neka sudbina, jer samim tim znamo da postoji i Bog i da nismo sami. Slučajnost, opet, znači da Bog ne postoji i da živimo u svijetu u kojem je sve moguće. Ne mislim da je sve slučaj, mislim da postoji sudbina, mada nisam religiozan u smislu u kojem to mnogi ljudi shvataju. Ipak, sudbina ili slučaj - zavisi od dana do dana. Na to pitanje nikada niko neće moći odgovoriti, ali ako ne znaš odgovor, ne znači da ne treba postaviti pitanje.”

Poslijeratni bh. film obilježen je ratom ili posljedicama rata. Je li to dobro ili loše za ovu kinematografiju?

“To je sasvim normalno i o tome će se govoriti još generacijama poslije nas, ali problem je u tome što mi uopšte ne govorimo o ratu na način na koji bi trebali. Rat i sve što se dešavalo u ratu se ne smije zaboraviti. Ne smijemo da zaboravimo kakvi su ovi idioti koji nam vode zemlju, nego treba da se borimo protiv njih, a jedan od načina na koji se ja borim protiv onih koji žele da opravdavaju zločine koje su počinili je film. I ne da nema dovoljno bh. filmova koji se ozbiljno bave tom tematikom, nego mogu reći da, osim Remakea, nisam vidio nijedan.”

Novi film radićete prema romanu “Cirkus Columbia” Ivice Đikića. Kako je došlo do toga?

“Prije par godina Dino Mustafić mi je rekao da ima odličnu knjigu po kojoj želi da pravi film i ja sam onda pročitao taj roman, koji je stvarno sjajan. Dvije godine poslije, Dino je ušao u drugi projekt i rekao sam mu: “Ako ti nećeš to da radiš, onda ću ja.” I tako je krenulo. Đikić je napisao knjigu o malom hercegovačkom mjestu, tu ima i jedna ljubavna priča, ali i promjena politike, i promjena u ljudima... Recimo, ja jako volim film Novecento od Bertoluccija, koji se bavio dolaskom komunizma. Za mene je ovaj Đikićev roman kraj dvadesetog i početak 21. vijeka, vrijeme u kojem se gube sve ideje, u kojem više nije bitno ko si, nego šta imaš. I to nije tako samo u Bosni i Hercegovini, nego u cijelom svijetu. Koga zanima par polupismenih idiota koji voze skupa auta? Meni je jedan Dževad Karahasan, ili bilo koji naš književnik, slikar, skulptor, hiljadu puta važniji od takvih ljudi.

Kada planirate početak snimanja?

“Iduće godine, jer sada idem u Indiju da snimam novi film. Ne mogu vam reći o čemu se radi iz, recimo, sigurnosnih razloga, ali vidjećete.”
------------------

intervju 2

Danis Tanović sasvim otvoreno..:

Nije me ni u ratu bilo strah da se bijem s idiotima
Kakvo je to udruženje u kojem Jasmila Žbanić nije član * Uvijek sam bio za to da treba braniti film i filmadžije, a ne klanove

Razgovarala: Sanja ŠKULETIĆ

Uoči sarajevske premijere filma "Pakao", njegov reditelj, bh. oskarovac Danis Tanović kazao je kako se nada da će aplauz i ovacije koje su ga dočekale u punoj dvorani Skenderija biti jednako jaki i nakon filma. To se nije dogodilo. Nakon projekcije čuo se tek mlak apauz.
- Nakon mojih filmova niko ne plješće, već vlada muk. Tako je bilo s mojim dokumentarnim, a nastavlja se i s igranim filmovima. Zato kad me pitaju želim li pričati prije ili nakon projekcije, uvijek kažem poslije, jer me tada niko ništa i ne pita. Zaista bih volio da publika, kad dođe gledati moj film, ništa ne očekuje - rekao je Tanović u razgovoru za "Dnevni avaz".
Razlog za blagu reakciju publike mnogi vide upravo u očekivanjima publike, koja se nadala da će i u "Paklu" vidjeti bar detalj "Ničije zemlje".
- Jedina stvar koju neko od mene može očekivati jeste moja mati Hatidža kad mi kaže da dođem u tri sata popodne na ručak, jer sam tačan čovjek. Napravio sam "Ničiju zemlju" i s time sam završio. Dosadno mi se baviti istim stvarima. Ima reditelja koji uvijek prave iste filmove i kopiraju sami sebe, da ne kažem koga zapravo kopiraju... - rekao je Tanović, dodavši da ga upravo zato fascinira profesor Haris Pašović, koji uvijek iznenadi novom predstavom potpuno drugačijom od bilo koje prethodne.
Sjajno stanje

Ocijenivši sjajnim stanje u bh. kinematografiji, Tanović je istakao da je najvjeći problem činjenica što se ovdje od svakog filma očekuje da će dobiti "Oscara".
- Ta očekivanja su suluda. Kinematografija Francuske, koja godišnje snimi 250 filmova, ne očekuje da dobije "Oscara" svakih 20 godina, a mi to čekamo svake godine - priča Tanović.
Na pitanje da prokomentira odluku Udruženja filmskih radnika, koje u subotu između "Grbavice", "Neba iznad krajolika" i "Nafake" treba odabrati bh. kandidata za nominaciju za "Oscara", uslijedio je pomalo ironičan odgovor:
- Znamo li ko je pobijedio u Berlinu, o čemu to udruženje treba odlučivati? Evo, snimio sam i ja ovih dana djecu kako se igraju kod kuće, sina kako pravi prve korake... Znači, sad imamo četiri kandidata za "Oscara". Koga ćemo odabrati? Iako je uoči posljednjeg izbora bilo priča da bi za predsjednika Udruženja trebalo izabrati Tanovića, on kaže da ne bi mogao doprinijeti s te pozicije jer ne živi u BiH.
- Da li Milenko Prstojević treba biti predsjednik, to je pitanje Udruženja. Ali, mislim da će se ljudi jednom upitati kakvo je to udruženje u kojem Jasmila Žbanić nije član. Ako ona u roku od tri mjeseca ne bude član, onda ćemo ja, ona i možda Ahmed Imamović napraviti svoje udruženje. Mene u ratu nije bilo strah da se bijem s idiotima koji su imali deset puta više oružja od nas. Ne kažem da se trebamo tući među sobom, ali sam uvijek bio za to da treba braniti film i filmadžije, a ne klanove - kazao je Tanović.
Na pitanje o kojim klanovima govori, kazao je:
- Opće je poznato o kojim klanovima se govori. Ranije sam digao frku zbog Fonda, kazavši da ljudi iz Fonda koji određuju ko će dobiti pare, ne mogu i sami dobivati pare od Fonda. To govori o njihovim moralnim vrijednostima. Te ljude sam prekrižio i nemaju više šta dok ne upute izvinjenje, kako bi susjedi rekli, cijelom pučanstvu. Što je najgore, mene bi bilo stid, ne znam da li kategorija stid postoji u njihovom umu. Oni su "kao" umjetnici, kažem "kao" jer pravi umjetnik tako se ne ponaša.
I danas, kako je rekao Danis, ima stvari koje u Fondu treba mijenjati.
- Tu sjede ljudi koji nemaju mnogo veze s filmom i to je strašno. Zna se ko su filmadžije, ne govorim o televizijskim radnicima, već filmskim koji bi trebali odlučivati u Fondu, ali to su dječije bolesti kojih se treba riješiti - rekao je Tanović.
Stigao iz Indije

On je u Sarajevo doputovao iz Indije, gdje već mjesec priprema film "Tigrovi", čija bi prva klapa trebala pasti 1. novembra. S druge strane, scenarij "Cirkusa Columbia" ostavio je po strani. Na kraju, od filma koji snima u Indiji od Tanovića se može očekivati nešto drugačije od onoga što je pokazao u svom dosadašnjem radu.
- Upravo tako. Moja parola je montipajtonovska: "A sada nešto potpuno drugačije" - poručio je Tanović.

Zbog SFF-a ostavio ženu pred porodom

Tanović je ubijeđen da ljudi u BiH nisu svjesni veličine i značaja SFF-a.
- Ovo je jedan od boljih festivala na koje odlazim. Svi ljudi koje dovedem, ovamo se vraćaju i šalju prijatelje... Holivud je mjesto koje je samo sebi okrenuto, a ja čak i tamo čujem ljude koji pitaju za SFF. Sarajevo je slijepo crijevo, ono nije na putu nigdje i nikome nizašta. Šta bi bilo Sarajevo bez SFF-a - pustara.
Kad sam bio klinac, avgust je bio najgori mjesec u Sarajevu, a sada je najbolji. Ja sam došao iz Indije, žena mi je trudna i treba se poroditi, ali ja sam u Sarajevu zbog SFF-a i onog što radi Mirsad Purivatra - kazao nam je Tanović.
Najviše nagrada po kvadratnom metru filma

- Mislim da smo mi najmanja kinematografija s najvećim brojem nagrada po kvadratnom metru filma. Meni je čudno da se napravi pet filmova u pet godina i da svaki dobije poneku od velikih filmskih nagrada. Pogotovo kad se među tim nagradama nađe i "Zlatni medvjed" Berlinalea, kojim je krunisan prvjenac Jasmile Žbanić - rekao je Tanović.
Razočaran Akademijom

Tanović je razočaran odnosnom Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu prema njemu.
- Akademija se nije udostojila da me pozove. Dva puta imao sam priliku na toj akademiji razgovarati sa studentima, jednom na poziv Harisa Pašovića, a drugi put na poziv Francuskog kulturnog centra. Toliko priče o bh. institucijama i brizi. Kad su tako fini prema meni, kakvi li su tek prema ostalima. To je neki inat, ili ona sarajevska: "Šta će on nama pričati" - govori Tanović.[/color]

Nakon osam godina, pet mjeseci i 21 dana pronadjena je Natascha Kampusch, ili mozda je tacnije reci pobjegla je od svog otmicara Wolfganga Priklopila (44).

Sta se sve desavalo u tih osam godina saznat cemo tek. Ono sto se zna je da je Natascha zvanicno oteta 02. marta 1998.godine (tada je imala samo 10 godina(vidi sliku iznad)), na putu prema skoli, te da je nakon toga policija Austrije napravila najvecu potragu za jednom nestalom osobom.

Danas 18-godisnja Natascha Kampusch uspjela je pobjeci iz podruma u kojem je bila zatocena citavih 3097 dana.

Djevojku je oteo i zatocio Wolfgang Priklopil (44 godine) i drzao je u podrumu svoje kuce u Strasshof-u u NiederOesterreichu. Boravila u prostoriji koja je imala svega deset kvadratnih metara, u kojoj joj je njen otmicar cak i wc solju ugradio, imala je krevet, sudoper, redovno je opskrbljivao knjigama i takodjer skolskim knjigama. Zvuci nevjerovatno, zar ne?

Vrata koja su zatvarala ovu prostoriju u kojoj je Natascha boravila su licila na trezorska vrata. Velika, debela, teska, od betona.

Nakon sto je uspjela pobjeci (srijeda navecer), njen otmicar vidjevsi da je nema sjeda u svoj crveni BMW i brzinom od 200km/h juri prema dijelu grada gdje se nalazi Donauzentrum (shopping centar inace), tu ostavlja auto i malo poslije se baca pod Schnellbahn nedaleko od Pratera u Becu.


Slijede fotografije:




Ovdje je rijec o prvom ulazu u podrum, gdje covjek jos nista neobicno ne primijecuje. Posebno ne da se negdje doli nalazi djevojcica koja je zatocena vise od osam godina.




Dalje se silazi ovim stepenicama u podrum, jos uvijek sve izgleda normalno, zar ne?




Na sta vam ovo lici? Nekakvi plakari, kocke, sta li je ovo? Papiri su svuda, nemarno razbacani, po podu. Vidite li ova dvoja vrata, od ovog mini plakara, izmedju slova N (od policije) i guma sa desne strane. To ce sada policija da izvuce i sljedece sto vidite je slika ispod, na kojoj su vrata otvorena, vec:




Sta je ovo? Kakav je ovo majusni otvor? To je ulaz u prostoriju od deset kvadratnih metara u kojoj je drzana Natascha Kampusch.



Ovo sto vidite su dijelovi Nataschine sobe odnosno prostorije u kojoj je bila zatocena.



Slika iznad pokazuje shemu prostora u kojem je Natascha provela osam godina.

I na kraju slika samog otmicara:

Sve je pocelo tako sto smo jucer pricali da danas pravimo pizzu, za koju su mnogi koji su je probali ustvrdili da je jedna od boljih koje su jeli. Ne usudjujem se reci najboljih.
Ovako je to izgledalo prije odlaska u pecnicu:



Nakon 20-tak minuta prva je izvadjena iz rerne i nazalost kamera je uhvatila samo drugu polovinu, kada je prva vec uveliko bila u stomaku.



Posto je bilo vise malenih pizza, prakticnije su (zar ne?), evo i slike i pizze broj 2 prije navale dvoje pizzozhdera :))):




Inace ove pizze imaju samo tijesto, paradajz, ne ketchup, sir te listove basilikuma, neke imaju komadice sunce isjeckane na kockice. Hvala mojoj ljubavi na predivnom rucku.

Za neupucene Villa Park je novoizgradjeni objekat na Dolac Malti, odmah pored Doma zdravlja Omer Maslic. Video koji imate priliku vidjeti je djelo dvojice autora cija imena stoje na kraju istoga. Uzivajte.

Jelo koje nema imena, no je jednostavno kreacija autora. Svi sastojci se ne vide, no osnovni sastojci su krompir, tjestenina (ovdje su koristeni Gnochi), te fasirano iliti mljeveno meso. Dalje je koristen paradajz tecni, jogurt, sol i nesto malo zutog sira (gouda), naribanog.

Svi ti sastojci su na poseban nacin obradjeni i objedinjeni u jelo ciju sliku vidite pred sobom.

Ovdje ce biti rijec o blogovima koji se bave receptima i kuhanjem, a uglavnom su postavljeni na bosanskohercegovackoj domeni .ba na stranici Blogger.ba

Sve je, cini mi se, pocelo tako sto je odredjena osoba napravila blog i nazvala ga Cool Sofra. Blog je sadrzavao recepte slanih i slatkih jela. Od onih tipicnih bosanskih i hercegovackih do nekih kojima je tesko utvrditi porijeklo. Rekli bi ste tipicni tematski blog, da isti tokom svog postojanja nije redovito osvjezavan i obogacivan sa novim receptima. Trebalo je sacekati malo i pojavili su, jedan za drugim, jos dva bloga: Kozaracki kuhar, te Moja kuhinja, isti naravno nude recepte za slana i slatka jela, no ta podjela vazi samo ugrubo. Ispod te podjele nalaze se recepti za rostilj, za kuhana jela, za sladolede, napitke, itd.

Ovim blogovima dodajem i ishranom do zdravlja, koji sam kaze: "Dobro došli na blog koji vas podsjeća da ishranom možete djelovati na vaše zdravlje." Isti nudi cijeli pregrst korisnih savjeta za zdraviju prehranu, te ujedno objasnjava koje je voce, a koje povrce dobro za lijecenje odnosno poboljsavanje rada naseg organizma.

Naravno, posto kompletan uvid u blog.hr blogove koji se ticu kuhanja nemam, zamolit cu vas da ostavite vama znane linkove prema hrvatskim kulinarski orijentiranim blogovima.

Koliko smo u stanju izraziti rijecima ono sto vidimo, mislimo, osjecamo. Koliko je zapravo osiromasen nas jezik koristenjem izraza poput rijeci: mrak, cool, super, extra, itd; za opisivanje bilo cega. Od nekog novo-otkrivenog (onome ko prica) mjesta za izlazak, opisa prirode u BiH ili i sire, muzike, filma, sve do pojasnjavanja licnosti neke osobe. Rijeci koje su posljednjih godina usle na velika vrata u siroku upotrebu, prvo u asocijalnim krugovima, onda sve vise i kod onih koji sebe smatraju obrazovanim, ili jednostavno se smatraju osobama koje znaju da vladaju svojim jezikom.

Sve se svelo na jednu rijec od tri, cetiri i pet slova. Kreativnost je zamrla, slozena recenica u kojoj je sve na mjestu postoji samo u ozbiljnoj prepisci sa klijentima.

Nazalost, nisu samo SMS poruke postale takve, takvo je izgleda postalo cijelo okruzenje, od blogova do slucajnih rijeci koje redovno zaparaju uho, u tramvaju, autobusu, ili nekom kafeu/restoranu u BiH.

Tekst i naslov su preuzeti iz hrvatskih dnevnih novina, u kojima se u clanku objasnjava kako su cevapi osvojili Split. Kako su vjesti splitski dizajneri upakovali Bosanca u mediteransko ruho i dapace napravili lijepi dizajn (pogledaj sliku). Dalje slijedi izvadak iz teksta: "Paradoks ćevapa višestruk je: najjednostavnije moguće jelo mistificira se i mitologizira više nego ijedno drugo. Prvo meljete na krupnu šajbu, posolite, dobro izmiješate, ostavite da leži preko noći, onda meljete na tanku… Slušao sam desetke takvih povjerljivih izvještaja znalaca. Recepture se drže u tajnosti, prenose šaptom, obitelji ih čuvaju kao najveće blago. Zaista: tržišno mjerljiva vrijednost koja se, kako bi se današnjim rječnikom reklo, lako da brandirati.

Proturječje ćevapa privlači temeljno splitsko proturječje: to je grad koji se tvrdoglavo bori za očuvanje svog identiteta, često je to i naš najkozmopolitskiji urbani prostor. Upravo Split učinkovitije i modernije promovira drevni fast food od bilo kojega bosanskog poduzetnika, uključujući i one sarajevske. Sva ta neobična i sve bizarnija semantika koju ćevap sa sobom nosi nagnala je splitske dizajnere da Bosanca zaodjenu u mediteransko ruho, da se poigraju izgledom i riječima. Na Bačvicama je prije dvije i pol godine utemeljen Ćevap, ba!, skraćeno i izokrenuto Ba!Će, Baće je ujedno i lokalizam za Bačvice. Ćevap, pljeska, sudžuk (lagane kobasice pečenice od teletine), kajmak, kapula i hipertrofirane lepinje u okruženju dizajniranom poput kakve duhovite zafrkancije na fast food lance. Potencija širenja u lanac očito postoji - ove je godine otvorena nova podružnica nedaleko od Sv. Frane."

I ono sto je sustina ovog teksta, kada neko zna da radi onda otvara podruznice, nove prodavnice, pravi lanac i drzi odredjeni nivo. Nazalost, mi u Bosni i Hercegovini cemo se nacekati da neko napravi lanac cevabdzinica, koje ce imati jednaku razinu kvaliteta.

Kod nas, u Bosni i Hercegovini, cevapi imaju vise veze sa emocijama, tako da ce nama ostati uvijek na umu price nasih starih, price i beskrajna nadmudrivanja da li su bolji cevapi u Petici, Mrkvi, Devetki, Zelji, ili u Ihtijarevicu u Visokom, ili Malom raju u Bosanskom Samcu, ili u Stocu u jednoj malenoj ulici, u Bugojnu u Opatiji ili Kod Vahdete, mozda najprije u Travniku, u nekadasnjoj cevabdzinici kod Tri bora, ili kod Hareta, da ne zaboravim banjalucke Kod Muje, itd.

Sladoled u kucnoj reziji, sa domacim ribizlama i kupinama napravljen prije neki dan.

bujrum! :)

Ujedno vas pozivam da uslikate sta ste vi kuhali danas za rucak i da postavite iste fotografije na svoje blogove.

da posjetite stranicu Zone-2000. Trajni link postavljen je u desnom stupcu. Ovdje preuzimam njihove rijeci, kojima objasnjavaju ko su i sta zele:

" Šta je Zone-2000?
Zone-2000 je prvi, neovisni bosansko-hercegovački web magazin o planinarenju, alpinizmu, ekspedicionizmu, sportskom penjanju, turnom i ekstremnom skijanju kao i svim srodnim oblicima aktivnosti u planinama.
Koji je cilj Zone-2000?
Cilj nam je promocija i potpora navedenih aktivnosti sa fokusom na pojedince i neformalne grupe, uz uvjet da je riječ o BiH planinama, čime želimo promovirati i unaprijediti ovaj izuzetan dio prirodnog naslijeđa BiH ili da se radi o osobama iz BiH bez obzira gdje se nalaze.
Zašto naziv Zone-2000?
Od svih prirodnih vrijednosti u BiH najviše cijenimo i respektujemo zonu 2000m. Osim toga pojam koristimo kao mjerilo kojim mjerimo uvjete na, recimo, Kilimandžaru, kao i na vještačkoj stijeni I osnovne škole u Zavidovićima :-)"