....Jedan trenutak

Odvajkada je poznato da kada jedna osoba zijevne u nekom javnom prostoru, da ce ubrzo zijevnuti i druga, i treca i tako dalje. Prije par godina jedan je umjetnik postavi osvoje radove na kojima su bile slike ljudi koji zijevaju i posmatrao je i biljezio (kamerom) posjetioce svoje izlozbe. Skoro svi su zijevnuli barem jedanput gledajuci izlozene radove ljudi koji zijevaju.

Jutro je, ljudi ulaze i izlaze iz sredstava javnog prevoza. Isto (prevozno sredstvo, je l' te ;)) krece i u tom trenutku neko vadi svoj mobitel, provjerava da li ga je neko zvao, da li mu je neko slao poruku. Rano je jutro, negdje oko 07h sati, nakon slijedi jedna starija gospodja, zatim jedan mladic, njegova djevojka, neko kaze: "Cini mi se da mi zvoni mobitel.."

Poslijepodne je, zega je udarila, mada je jos proljece, no tu je mala boca, sa osvjezavajucim napitkom. Super je, sto se covjek moze osvjeziti. Super je, sto nakon te osobe, druga osoba vadi svoju bocicu osvjezavajuceg napitka i ponavlja radnju.

Odjednom neko zijevne dok vadi svoj mobitel i u ruci drzi bocu sa malo tekucine u istoj.

Interesantne su ljudske navike i ljudska potreba za oponasenjem drugih ljudi.

Sve te silne potrebe koje sami sebi namecemo pored onih koje vec postoje.