|
|
| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...tužna cura
...babett
...ah, slomljeno srdašce
...za šampiona
...jacaaa
...tamaraa
...NATAŠA!
...mala uspomen@
...ekaveica
... CHRISTIANE....
OVE NOĆI
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem
..P. Neruda***
on nema prava na ništa..
nema prava uputiti mi riječi pozdrava...nema prava staviti moje ime u svoja usta ...
..boli to što ga i dalje izgovara sa smješkom...zašto me se sjeća, ako sam bila samo prolaznica koju je sreo na putu do 'one prave'..a nikada nije shvatio da je on bio meni 'onaj pravi'..
da nisam taj dan sjela u taj kafić..da ti nisi sjeo nasuprot mene..i da ti nikada nisam saznala ime..da te nikada nisam vidjela u tom gradu i nikada nisam čula za 'tebe'..možda bi sada imala ono o čemu curice u ružićastom svijetu sanjaju i postavljaju si kao jedini smisao prokletog života..
kada su govorili da neće biti lako, nitko nije rekao koliko jebenog plača i jada i očaja treba da bi jedan trenutak života pomislila kako dodirujem zvijezde..
i onda gledala kako ih netko mrvi i šuta me dok grčevito držim 'nas' u mislima i prljavim rukama...
ti si ih zaprljao dok si mi se uvlačio pod kožu i činio od mene to što sam sada..
kako da se opravdam onima koji mi govore da sam se promijenila i da se ne smijem više kao nekada...ime ti ne prevaljujem preko usana jer izaziva zgražanje cijele okoline koja je bila kraj mene dok sam kupila jebene ostatke svog dostojanstva ispod tvojih nogu...tvoje ime piše na onome što se ne može opipati rukama ni vidjeti očima...ime stranca mi piše u mislima i stranac je moja čežnja..
i koliko me to čini jadnom..
učinio si me nesposobnom da ikada ikome budem ono što si na trenutke ti bio meni...u svakom tražim tebe, a nitko te nema u sebi..
...zašto i dalje moje ime izgovaraš sa smješkom?!
