Mimy_wicked witch

Sjedila sam na jednom od mnogobrojnih naslonjača u gryffindorskoj društvenoj prostoriji, slušala svoj mp3 i crtala.
Voljela sam crtati.
Uvijek bi me na neki način crtanje opustilo kad bih imala glavu punu glupih misli.

Na podu, pokraj mene je sjedila Lori. Nisam shvaćala njen taj postupak kad je jednostavno mogla sjediti na naslonjaču, ali ona je imala izrazitu želju sjediti na hladnom podu.
Pisala je nekakvo pismo. Nisam pitala kome, ni zašto. Mislim da to nije moja briga.

Kad je pjesma završila, u tom trenutku je Lori bila gotova s pismom.
Upravo ga je stavljala u kuvertu i ustala se s poda da ga dade sovi koja je strpljivo čekala na prozorskoj dasci.

"Čuvaj ovo pismo. I brzo se vrati.",kaže Lori svojoj sovi i stavi joj pismo u kljun.

Sova je huknula i otišla.
Lori je zatvorila prozor za njom i vratila se k meni. Samo što je ovaj put sjela u naslonjač.
Imala je neki izgubljen pogled pa sam odmaknula crtež, skinula slušalice i upitala ju što joj je.

"Oh, ma ništa posebno.",kaže ona i pokuša vratiti svoj dobro-poznati smijeh. "Samo…ma, nije bitno."

"Gle, nećeš meni prodavati takve fore.",kažem joj. "Ako hoćeš- možeš mi reći. Ali ako pak ne želiš, ja te neću siliti."

Lori me nakratko pogledala svojim bistrim očima, a onda na kraju ipak priznala što joj je na duši.

"Tata mi je bolestan."

Ta rečenica je bila dovoljan odgovor.
Rekla je to kao da je nekakva bezvezna činjenica, ali njen glas je odavao nekakav dubok osjećaj tuge koji mi nije primaknuo. Patila je, to sam uspjela shvatiti.

Ja sam ju u nevjerici gledala i nisam znala kako reagirati na to.
Da joj kažem neki savjet? Da ju zagrlim? Da ju utješim?
Nikad u tome nisam bila dobra jer nisam se vezala za ljude pa zato pojma 'prijateljstvo' mi je i dalje bila neka nova stvar.

No, Lori se nije previše s tim brinula. Još jednom me pogledala, dala mi mali osmijeh i ustala se iz naslonjača.

"Kamo ideš?",uspjela sam ju upitati.

"U Veliku dvoranu. Zaželjela sam se hladnog frapea od banane i kiwia.",odgovori ona i dalje s nekim čudnim osmijehom. "Ideš sa mnom?"

"Ovaj..ne, hvala. Mislim da ću ostat ovdje.",kažem nesigurno.

Lori je slegnula ramenima i prošla kroz otvor.

Ostala sam sama.

Nastavila sam crtati, ali nisam bila previše usredotočena da bih nešto lijepo mogla i napraviti.
Mučila me ova stvar s Lori.
Nije mi previše rekla, ali po njenom glasu mogla reći da je tužna.
Ali zašto se ona uvijek izvlači smijehom? Stalno se smiješi i znam da je to dobra vrlina, ali ipak…Očekivala sam da će najmanje plakati cijelu rijeku suza, a ne se smiješiti na svakom koraku.
Nazovite me ludom, ali zar nisam u pravu?

Odložila sam crtež i odlučila malo protegnuti noge.
Nastava je iako trebala početi za deset minuta pa sam usput i uzela svoju torbu.
Za svaki slučaj, uzela sam i Lorinu torbu. Možda ju budem srela putem.

Imali smo Obranu.
Moj omiljen predmet.
I imali smo ju s Rawenclawima.

Došla sam na prvi kat sama i čekala ostatak ljudi naslonjena na zid.
Nekoliko Rawenclawaca se okupilo pred učionicom i čekali su dolazak profesora koji je kasnio.

"Hej, Morwena."

Okrenula sam se u smjeru tog pozdrava, i ostala začuđena kad sam vidjela dobro poznato lice.

"Rowena?"

Ovo mi je zvučalo totalno glupo. Kao da pjevam neku rimu.
Rowena mi se srdačno smiješila i naslonila se na zid pokraj mene. U ruci je držala svoj blok, a na desnom ramenu joj je nemarno visjela torba.

"Pa, kako si? Ima što novo?",upita ona mene.

Odmahla sam glavom.

"Sve po starom. A nisam znala da si ti Rawenclawka?"

Rowena se vragolasto nasmiješila.

"Pa zar se ne vidi? Haha."

Pričale smo nekoliko minuta. Sada sam napokon saznala u koji dom svatko pripada. Mislim na društvo iz WC-a.
Hellen, Bella, Katja, Tiny, Alex i Marcus su u Slytherinima, Jackie je u Gryffindorima, a Rowena pak u Rawenclawima.

"A Corvus ti je…"

"Znam, znam. U Slytherinima.", kažem.

Ona me pogledala nekim čudnim pogledom. Bio je blizu zainteresiranog.
Smiješila se nekim neprepoznatljivim smiješkom.

"Što je?!",upitam jer me taj pogled već počeo živcirati.

"Ah, ništa.",odvrati ona nevino. "Ti i Corvus ste bliski?"

Prasnula sam u smijeh. Koji dobar vic!
No, kad sam vidjela njen ozbiljan pogled, prevrnula sam očima.

"Daj, molim te. Jedva poznam tipa."

Rowena me pogledala preko oka.

"Ozbiljno ti kažem.",nastavim.

Slegnula je ramenima.

"Ok. Kako god ti kažeš. Samo tako nastavi pričati."

Kiselo sam ju pogledala, a onda se nasmiješila.
Moji pogledi više nisu palili kao u bivšoj školi. Ovi ljudi ovdje su tvrd orah.

Rawenclawaca je sada bilo kao u priči pa se Rowena oprostila sa mnom i otišla se pridružiti maloj skupini svojih prijatelja.

U međuvremenu, k meni su došle Sam i C.J.

"Jeste li vidjele Lori?",upitala sam ih bezizražajno.

No, kad su mi one uputile zbunjen pogled, znala sam da nešto nije u redu.
C.J. i Sam su rekle kako ju nisu vidjele od jutros, a kad sam im rekla da je otišla u Veliku Dvoranu, C.J. je rekla da je to nemoguće jer su njih dvije tamo bile cijelo vrijeme i nisu ju vidjele.

Kroz leđa sam osjetila hladne trnce.
K vragu, pa gdje je ona?

Zvono je zazvonilo i više nije bilo vremena za razmišljati.
Potrčala sam u nepoznatom smjeru dok sam iza sebe čula povike od Sam i C.J.

"Moram ju naći!",dobacila sam im, ne okrećući glavu.

Samo je bilo pitanje: gdje ju naći?

****

Potražila sam cijelu društvenu, sve WC-e, pa čak i ostavu za metle!
Nigdje ju nije bilo.

Stala sam nasred hodnika i uhvatila se za glavu.
Rukama sam prošla kroz svoju kosu i duboko ispuhala zrak iz svojih pluća.

Gdje je, k vragu!

Igrom slučaja, završila sam u školskoj knjižnici koja je bila, naravno, prazna.
Ja se baš pitam je li netko kročio nogom ovdje.

Madame Prince me strogo pogledala s vrata kad sam ušla, očito je mislila da sam markirala.
Što i jesam, kad bolje razmislim. Ali u dobroj namjeri, naravno.

Prešla sam sve odjeljke s knjigama, pokušavajući naći odbljeske Lorinog lica, ali ništa.
Nije ovdje bila.

"Jebemti!",viknem sebi u bradu. "Gdje je ona?"

"Uh, oprosti. Ali tražiš nekoga?"

Okrenula sam se i vidjela jednu djevojku koja je marljivo sjedila na jednom od stolova za učenje i čitala neku knjigu. Korice su bile stare, ali izgleda da to njoj nije smetalo.
Odnekud mi je djevojka bila poznata to jest, znam da sam ju još negdje vidjela.
Trebala mi je sekunda da se sjetim kako ona sjedi za stolom s nama na Napitcima.

"Um, da.",kažem smeteno. "Tražim prijateljicu."

Djevojka me znatiželjno pogledala.
Imala je bakreno-plavu kosu i zelene oči. Kosu je svezala u konjski rep, ali nekoliko vlasi joj je padalo niz lice. Crte lica su joj bile blage i odavala je nekakvu toplinu iz sebe.

"Hm, možda ju znam.",kaže djevojka kojoj nisam ni znala ime. "Kako se zove?"

"Lori Lakers.",odgovorim i dalje smeteno. "Iz Gryffindora."

Djevojka me pogledala u čudu, a njene obrve su me pridigle u nekakvu okruglu crtu.
Izgledala je kao da je vidjela duha.
Ustala se s stola i prišla k meni, i dalje držeći knjigu u rukama.

"Ti si ona nova djevojka.",odvrati ona. "Morwena, ako se ne varam?"

Klimnula sam glavom.
Sad sam ja bila ta koja ju je gledala u čudu.
Bilo mi je malo čudno znati da ona zna moje ime, a ja njeno ne. No, izgleda da je to uobičajena stvar kad si nova učenica ovdje.

"Da, jesam. A ti si?"

Djevojka mi je automatski ispružila ruku.

"Rosalie Eve Morrison. Drago mi je. Sigurno me se sjećaš. Napitci?"

Klimnula sam.
Slijedeća čega se sjećam je da sam blenula u nju kao tele u šarena vrata.
Učinilo mi se da je Rosalie znala o čemu je riječ.

"Ti..ti i Tiny..",započnem, ali ona me prekinula.

"Da, u rodu smo. Sestrične, da budem izravnija.",kaže ona, a onda doda: "Nažalost."

"Ali imate isto prezime…"

"To ne treba značiti da smo sestre. Biti u rodu s njom je dovoljna kazna."

Vragolasto smo se nasmiješile i već mi se počela sviđati.

"A što ti ovdje radiš? Zar ne bi trebala biti na nastavi?",upitam ju.

Rosalie je nemarno slegnula ramenima.

"Nije mi se dalo ići prvi sat. Imam Napitke. A uostalom, vidim da se i tebi baš ne žuri na sat."

"Rekla sam ti da tražim Lori.",kažem joj kroz zube.

Rosalie je dignula ruke kao da se predaje.

"Ok, ok. Sorry. Samo sam se šalila."

Potiho sam ju gledala. A onda negdje oko minutu kasnije sam se počela smijati.

"Što je smiješno?",upita me ona zbunjeno.

"Ovo je stvarno ludo.",nacerila sam se sjećajući se Hellen. "Zašto svi ne vole Napitke? Pa Slughorn nije toliko strašan."

"Onda još nisi vidjela njega na djelu.",kaže mi Rosalie s daškom odvratnosti. "Vjeruj mi, s vremenom ćeš ga zamrziti. I nije bilo na koji način, ali hoćeš. S sigurnošću ti mogu to reći."

Odmahla sam glavom.

"Kako god. Jesi li vidjela Lori ili ne?",kažem mijenjajući temu.

Rosalie je razočarano odmahla glavom.

"Nisam. A što se dogodilo? Nije u Lorinom stilu da markira. Ona bi radije pojela bubu nego prekršila školska pravila.",kaže Rosalie u nekom entuzijazmu.

Nekoliko minuta smo raspravljale o mogućim mjestima gdje bi se Lori mogla sakriti, ali nakon što sam ja rekla da sam sva ta mjesta već pregledala, optimizam nas je napustio.

Izašle smo iz knjižnice, popraćene ljutim pogledom od Madame Prince.

"Znaš, ponekad se zapitam je li se ta žena ikad nasmiješila.",šapne mi Rosalie kad smo izlazile van.

"Možda nema razloga. Možda ju ništa više ne veseli.",napomene kao prijedlog.

Rosalie me nakratko pogledala, a onda prasnula u smijeh.

"Ok…to je sada čista filozofija. Bolje da ne počneš…nećeš moći stati."

Valjda je bila u pravu.
U svakom slučaju, nisam dalje ništa pričala.
Hodale smo u tišini, a ja i dalje nisam imala blage veze gdje bi ona mogla biti.
Stalno sam gledala na sat- kasnila sam na sat već 20 minuta.

"Taman mi treba neopravdani.",kažem u sebi. Zažmirila sam u agoniji. "McGonallgica će mi srat!"

Rosalie se nacerila i potapšala po ramenu.

"Ah, znam kako ti je.",kaže ona, a onda promijeni ton. "Hajde, hajde. Razvedri se. Što ti jedan neopravdani može napraviti? Pa neće te zbog toga izbacit iz škole."

Pogledala sam ju u čudu.

Nisi daleko od istine, pomislim.

No, nisam joj to rekla.
Samo sam bezizražajno gledala u nju.

A onda mi je napokon pala jedna ideja!
Pa da!
Kako se toga nisam prije sjetila?!
No, možda i nije tamo, ali ipak…

"Rosalie, moram ići! Vidimo se poslije!",kažem i potrčim hodnikom.

Nisam bila sigurna u svoju sumnju, ali barem je vrijedilo pokušati. Uostalom, to je bilo jedino mjesto gdje je nisam išla tražiti.

Iza sebe sam čula Rosalienin glas kako me doziva.

"Gdje ideš??!!", to sam uspjela razaznati. Ali nisam joj odgovorila.

****

Došla sam ispred dobro poznatog WC-a na kojem se blijedom bojom razaznalo slovo 'Ž.'
Da, tako je.
Nalazila sam se ispred WC-a Plačljive Myrtle.

Rekla sam Lori gdje sam bila onaj dan kad sam imala slobodan sat.
I u povjerenju mi je rekla da nikome neće reći gdje se Društvo sastaje. I ja sam joj vjerovala.

No, hajde. Nema više razloga za čekanje.
Uhvatila sam kvaku i otvorila vrata.

Nosnice mi nije parao poznati miris dima cigareta što je bilo oduševljenje mojim plućima.

Prešla sam umivaonik i vidjela sam odraz u svom licu. Napravila sam smiješnu grimasu i nastavila gledati dalje.
Ako mislite da mrzim vidjeti svoj odraz u ogledalu, onda se varate.
Ali ako mislite da ga volim onda se također varate.
Nisam spadala u onu skupinu ljudi koja se voli stalno gledati i promatrati i govoriti si kako sam lijepa, ali također nisam ni spadala među one koji sebi govore da su ružni i izbjegavaju ogledala pod svaku cijenu.
Ja sam bila osoba koja, kad god si vidi odraz, napravi neku smiješnu facu i nastavi dalje putem s smiješkom.

Zastala sam na trenutak.
Čula sam nešto.
Jecanje.

Oh, da. Lori je sigurno ovdje.

Približila sam se mjestu gdje su bile kabine i imala prizor za vidjeti.

Da, Lori je bila tamo. I plakala je, ali nije bila sama.

Sjedila je na prozorskoj dasci, rukama pokrila lice i plakala. Glavu je naslonila na rame dečka koji joj je rukom prelazio kroz kosu i nešto tiho šaptao u uho.

"Lori…",zazovem ju, no ona nije reagirala. Učinilo mi se samo da se jecaj malo stišao.

Prišla sam joj s nekom distancom, a onda pogledala mušku osobu koja ju je tješila.

"Bok, Marcus.",kažem.

On me nakratko pogledao i klimnuo glavom u znaku pozdrava.

Pogledala sam Lori, i gledajući ju tako tužnu i ožalošćenu došlo mi je da ju zagrlim, utješim…da joj nekako pomognem. Ali nisam mogla. Kako da joj pomognem?
Što god da kažem, što god da učinim- to joj ništa neće pomoći.

Umjesto toga, okrenula sam se ponovno prema Marcusu.

"Otkad je ovdje?",upitam ga.

Pogledao me ozbiljno, ne mičući svoju ruku iz njene kose.

"Još prije nego što je počeo sat. Došla je ovdje taman poslije mene.",kaže on.

Klimnula sam glavom.
Znači, Lori je lagala. Nije išla u Veliku Dvoranu. Odmah je otišla ovdje.

Nakon nekoliko minuta, Lori je odmakla glavu s Marcusovog ramena i obrisala ostatke suza s rukama. Pogledala je prema meni, a njene oči su bile crvene od plača.

"Mimy…",izustila je moje ime, a ja sam podigla svoj znatiželjni pogled prema njoj.

"Da, Lori?"

Napravila je plačljivu grimasu i sakrila je lice rukama, ali iza toga sam čula njene teške izdisaje iz kojeg su tekle riječi.

"O-Oprosti m-mi…molim te, oprosti mi…"

Sada sam joj bila toliko blizu da sam ju mogla zagrliti što sam i učinila.
To je iznenadilo mene kao i nju.

"Mimy, ja…žao mi je što sam ti lagala…"

"Šššš…nema veze. Opraštam ti. Smiri se…ššššš.", pokušavala sam ju utješiti. Ne znam ako sam bila dobra u tome jer ovakvo što nisam nikad doživjela.

Lori me pogledala i pao mi je kamen s srca kada mi se nasmiješila.

I ja sam se njoj nasmiješila. Neki slabašan osmijeh, ali ipak je i to nešto.

"Hajmo odavde.",napomenem, a ona je klimnula glavom.

Obrisala je još jednu suzu i dala mi još jedan osmijeh.
Nisam se ni snašla, a ona me počela snažno grliti.

"Vidim da si se vratila na staro.",šapnem joj kroz uho.

Sišla je s prozorske daske, a Marcus skupa s njom.
Dopratio nas je do vrata WC-a, a onda zastao.

Lori je otišla dalje niz hodnik i upitno me pogledala kad sam se vraćala Marcusu.

"Odi ti, slobodno.",kažem joj. "Sad ću ja doći."

Lori je klimnula i nastavila dalje hodnikom, ne mičući osmijeh s lica.

Prišla sam Marcusu, a on me gledao ispod oka s nekim slabašnim osmijehom.
Došla sam mu dovoljno blizu da sam mogla osjetiti njegov dah.

"Ovaj…hvala.",kažem mu nesigurno. "Hvala što si ju...čuvao."

Marcus je klimnuo glavom.

"Nije bed. Lori mi je prijateljica. To bih učinio i milijun puta da treba."

Klimnula sam glavom. Vidjelo se da mu je jako stalo do Lori. Baš sam se pitala na koji način.

"A ona…",započnem. "Ona ti se sviđa?"

Marcus se nasmijao. Ne podrugivački, a ni optuživački. Više onako-iskreni smijeh.

"Gle, ako misliš da sam ju ovime htio prisvojiti ili nešto, onda se varaš. I to jako.",kaže mi on kroz smijeh.

"Ne mislim ja ništa. Samo mi je…"

"Čudno vidjeti da jedan dečko tješi curu, a da time ne želi neku korist iz toga.",dovrši on rečenicu umjesto mene. "Zar ne?"

Kad je to tako rekao, onda mi se činilo glupo što sam to uopće i pomislila, ali svejedno sam klimnula glavom.

Marcus se sad podrugljivo nasmijao. Pogledao je u strop kao da ne može vjerovati svojim ušima, a onda opet pogledao u mene.

Sada sam vidjela da on ima tamne oči. Skoro crne.

"Zar ne misliš da me vrijeđaš time?",upita on mene.

Lecnula sam se od čuđenja.
Podigla sam obrvu i pogledala ga jednim od svojih pogleda.

"Sad mi trenutno nije do svađe ni do beznačajnih razgovora. Hvala ti što si čuvao Lori, a sada idem.",kažem mu ukratko i otišla sam.

Lori me čekala nekoliko koraka dalje niz hodnik, a svojim kristalno-bistrim očima nije micala pogled s mene.

"Hajde, idemo.",rečem joj.

"Idemo na nastavu?"

"Ma, jesi li ti luda? Idemo na jedno još gore mjesto."

"Gdje?",upita Lori s trunkom straha.

"Kod McGonallgice. Idemo joj opravdati naš izostanak."

Lori me pogledala i nasmiješila se.
Uhvatila me za ruku što me uhvatilo nespremnu pa sam se lecnula.

"Hvala, Mimy.",kaže mi ona iskreno.

Sada je i meni bilo puno lakše. Slabašno sam se nasmiješila.

"Nije bed.",odgovorim joj i nas dvije pođemo skupa u smjeru ravnateljičinog ureda.

****

Sitne kapi kiše su udarile u prozorsko staklo i odavale tmurno vrijeme koje se spremalo na dvorac.
Društveno je bila mirna. Nije bilo puno učenika unutra, većina ih je bila u Velikoj Dvorani na ručku.
C.J. i Sam su izljubile Lori i grlile ju dok sam ja kao luđakinja hodala po društvenoj, rukama se uhvatila za glavu i psovala sve čega sam se mogla dosjetiti.

Mislim da nikad u životu nisam psovala kao sada. Stvarno, ova škola će me promijeniti. I to na gore.

Čula sam kako se vrata društvene zatvaraju i kako me Lori tapša po ramenu.

"Mimy, smiri-"

"Lori, začepi! Neću se smiriti! Kako se mogu smiriti, ha?! Hajde mi, molim te to objasni!! Nije tebi McGonallgica dala tjedan dana kazne!! Kako da se smirim?!?!"

Doslovce sam mogla osjetiti kako mi krv kola u žilama. Duboko sam disala da umirim svoje tijelo, ali bezuspješno. Bijes je izlazio od mene, a tada nije pametno biti blizu mene.
I Lori je to upravo saznala na najgori način.

Oči su joj zacaklile, a usna podrhtavala.
Zarumenila se i odmah mi je došlo do mozga da sam ju povrijedila.

Ljuta grimasa se pomalo smekšala i ja sam osjetila jedno veliko gađenje prema sebi.
Zbog mog preburnog temperamenta nastradala je jedina osoba do koje mi je stalo.

Stisnula sam zube i kroz teške usne promrmljala riječ koja se nije baš često nalazila u mom rječniku.

"Oprosti."

Zažmirila sam i pokušala opustiti svoje mišiće. Osjećala sam se kao da sam nekoga pogodila Avadom Kedavrom, a ne da sam rekla jednu sasvim običnu riječ.
Stvarno će me ova škola promijeniti…

Čula sam mali prigušeni cerek iza leđa, a kad sam se okrenula vidjela sam opet veselo-nasmijanu Lori koja je širom dignula ruke da me zagrli.

"Oprosti ti meni, Mimy.",šapne mi ona u uho, a zatim snizi glas. "I žao mi je zbog McGonallgice."

Opet sam osjetila kako mi tlak raste i da ovaj put bijes neće stati dok ga ne izbacim iz sebe.

Nježno sam odgurnula Lori od sebe s napomenom da moram izaći van čime je ona popratila samo klimanjem glave.

Izašla sam iz društvene, prošla niz hodnik i približavala sam se Velikoj Dvorani. Nisam imala namjeru ući u nju jer bih inače ispalila milijun uroka na sve koji su unutra.

Mislila sam izaći van, ali biti na kiši nije me baš oduševilo.

Nigdje nikog nije bilo na hodniku pa sam iskoristila tu situaciju i vrisnula iz sveg glasa.
Počela sam nogama skakati po podu i zamahivala sam rukama samo da izbacim ovo sve ih sebe. Znam da sam izgledala kao luđakinja i sigurna sam da ako me netko sad vidio, pomislio bi da sam sasvim skrenula.

Vrisnula sam još jednom, a onda iza sebe čula poznati glas. Zapravo, više njih.

"Hej, hej!! Smiri se, ludaro jedna!",kaže prvi glas s humorom.
"Zar hoćeš da ostanemo bez bubnjića!!",kaže drugi glas s podsmijehom.
"Očito je netko zaboravio uzeti svoje lijekove danas!",kaže treći, nasmiješeni glas.

Okrenula sam se iza sebe i ugledala tri poznata lica.

"Kako ne bih bila luda kad se družim s vama.",odvratim im, a onda sam pohrlila k njima.

Hellen, Bella i Katja su me grupno zagrlile i počele su hihotati od svojih upadica.

Nakon što smo se normalno pozdravile, Hellen je predložila da odemo u WC dok ne počne nastava.
I tako smo u punom jeku, krenule prema WC-u Plačljive Myrtle.

Bella je već iz džepa izvadila kutiju Marlbora i pružila jednu cigaru Hellen dok je Katja iz svoje jakne izvadila svoj mp3 i stavila slušalice na uši.

Hellen je zapalila svoju cigaru i povukla jedan dug dim. Nekoliko sekunda kasnije, pružila mi je cigaru i pitala hoću li povući koji dim.

"Rekla sam ti da ne pušim. I neću promijeniti svoje mišljenje.",rečem joj mračno.

"Ma, vidi ti nje! Ti si stvarno cura koja se drži svojih riječi.",kaže Hellen i zagrli me oko vrata. "Sviđa mi se to. A reci ti meni, lutko…čemu ova dreka?"

"Ništa. Čovjek se nekad mora osloboditi negativne vibracije iz svog tijela."

Katja se zacerekala.

"Onda ja to trebam raditi svaki dan. Koliko Hellen meni diže živce, vriskala bih sve dok ne navršim pedesetu!"

Hellen se okrenula prema njoj i s smijehom ju lupila po glavi. Katja ju je opsovala, dok se Hellen njoj nevino nasmiješila.

"Koji klinci.",doda Bella prema meni promatrajući njih dvije s smiješkom.

Složila sam se s njom.
Ostatak puta do WC-a smo provele u šali. Pričale smo o profesorima i Bella nam je u tajnosti rekla kako je u Tinynu školsku torbu podmetnula žabu krastaču i da se ova toliko prestrašila da je počele vriskati i skakati kao da je na vatri.
Smijale smo se tome sve dok nismo došle do starih, drvenih vrata na kojem je već poznatim slovom bilo napisano slovo 'Ž' i ušle unutra.


Eh, da. Primila sam štafetu od svoje drage Pamele (Dana Thalia Parker) i iako ne volim štafete, odlučila sam ju riješiti. Za njenu ljubav… =P

ŠTAFETA

Koju pjesmu u zadnje vrijeme najviše slušaš?
-Slušam onu najdosadniju moguću baladu, a to je: "Idući sat je ispit."
I to slušam ovih dana najmanje po 5 puta na dan. XD
Ali inače, ovih dana slušam The Clash, Lacuna Coil i Within Temptation.
No, ne mogu ja bez svojih starih ljubavi kao što su Gunsi, U2, Nirvana i tako dalje. :)
Nisam u stanju napisati imena pjesama (kao što vidite) pa pretpostavimo da od svake ove grupe slušam pokoju pjesmu. Može?

Opiši frendicu u tri točke:
-Hm…imam dvije naaajbolje prijateljice i stvarno ne znam koju da odaberem za opisivanje.
Okej, okej…znam.

Prva:
Smeđokosa koja eksperimentira s bordo bojom kose, u dobrom društvu brbljava i u dubini srca, slikarica.

Druga:
Spaljena, luda i otkačena.

E da. Moram spomenuti i još jednu frendicu s kojom sam se preko praznika najviše zbližila i nju mogu opisati s samo jednom riječju: perverzna!

Najljepša imena:
-Uh, nemam pojma. Volim svoje ime ili npr. Pavao ili Pavle, Ana…hm…volim kršćanska imena općenito. :)
Ne da mi se sad nabrajat. Ima puno lijepih imena. Svačije ime je posebno na drugačiji način. Tako ja kažem na svoje jer moje sestre su dobile dosta dugačka i drugačija imena od mog, ali zato sam ja svoje dobila po jednom posebnoj osobi! Hi-hi.


Amerika ili Afrika:
-Afrika, definitivno.

Dopuni:

Ja sam…
To prepuštam vama. (Hajde, da vas čujem- kakva sam ja?! XD)


Štafetu ne dam nikome, osim možda ako netko želi pa neka uzme. (kako sam velikodušna).

Nadam se da ste uživali u postu. Oprostite ako je kasno došao, ali bila sam na putu, a i sad moram početi učiti za školu.
Pozdrav i puse svima! Uživajte u praznicima (koliko je od njih ostalo).

P.S. Poseban pozdrav Pameli, Belli i Corvusu..(nadam se da se ne ljuti na mene)