Mimy_wicked witch

Nakon odlične večere, bilo je vrijeme za počinak.
Mnogo prvašića se guralo kroz izlaz, a prema spavaonicama su ih vodili neki učenici nazvali 'prefektima.'
Gužva je postala još veća i veća da je bilo nemoguće normalno izaći iz Velike Dvorane.
Jedna cura, koja se našla pokraj mene je komentirala ovaj događaj s mrgođenjem.

"Koji stampedo! Trebat će nam godine da se izvučemo odavde!"

Cura pokraj nje se nasmijala i dodala:
"Ah, polako C.J. Jednom ćemo se morati pomaknuti…pa makar i za sekundu."
Obadvije su se veselo nasmiješile kao da su ispričale neki super vic.

Nisam im se pridružila jer mi uopće nije bilo do smijanja.
Ova gužva me polako počela iritirati i već sam pomislila izvaditi štapić iz pelerine kad ono:
"Gospođice Jacobson! Dođite malo!"

Okrenula sam se i vidjela da me McGonallgica zove.
Prišla sam k njoj i upitala ju što me treba.

"Dođite sa mnom, gospođice. Trebam s vama nešto raščistiti."
Zanimalo me o čemu je riječ, ali sam samo slegnula ramenima i pošla s njom kroz prolaz koji služi samo za profesore.
'Barem se ne trebam zezat oko one gužve', pomislim u sebi.

McGonallgica i ja smo izašle na hodnik škole i onda me ona polako usmjerila prema jednoj učionici koja je bila napuštena.
Rukom mi je pokazala da uđem i zatim je za sobom zatvorila vrata.

"Što mi želite reći, profesorice?!",upitam.
Pogledala me s svojim strogim izrazom lica.

"Gospođice Jacobson, upoznata sam s vašim događajima u bivšoj školi. Moram vas upozoriti da ne prihvaćamo takvo ponašanje ovdje."

Nasmijala sam se, ali me njen ozbiljni pogled upozorio da prestanem.

"Možda je vama smiješno ispaliti pet uroka na učenike, ali vjerujte mi, nama nije! Smatram da ćete se ovdje bolje snaći i molim vas da svoje probleme rješavate razgovorom, a ne čaranjem.",reče ona. "Još vas upozoravam da ako vas budemo uhvatili kako radite probleme, biti ćete kažnjeni…a ako svoje ponašanje ne popravite do kraja godine….nažalost, morat ćemo vas izbaciti."

Ovo zadnje me probudilo iz misli.

"Jesam li bila jasna?!",upitala me.

Klimnula sam.

"Odlično! A sada…odite spavati…sutra nastava počinje u 8:00. Evo vam raspored. Želim Vam laku noć."
Predala mi je mali papirić na kojem su pisali svi predmeti koje imam ovaj tjedan.
Zahvalila sam se i skupa s njom izašla iz učionice.

"Oh, i usput…Biserna školjka.",vikne mi ona dok sam krenula prema kuli.

Wtf?!

****

Došla sam ispred Gryffindorske kule i vidjela da ne mogu proći.
Pokušala sam pokucati ili nešto, ali ništa nije uspjelo.
Počela sam psovati kao luda.
"Znaš…trebaš znati lozinku ako želiš ući unutra.",reče mi nečiji glas.
Počela sam gledati oko sebe da vidim otkud dolazi, ali nikoga nisam vidjela na vidiku.

"Pogledaj ovdje.",ponovi glas.

Pogled mi je pao na portret koji se nalazio točno ispred mene. Na njemu je bila debela ženska u odjeći iz 18. stoljeća.

"Tko ste vi?!",upitam zaprepašteno.
"Ja sam Debela Dama. Ovdje iza se nalazi Gryffindorska prostorija, ali ako želiš ući onda moraš znati lozinku."

Psovala sam svašta u sebi i mislila na budale od profesora i onih prefekta što mi nitko nije dao fucking lozinku.
A onda sam se nečega sjetila…

"Biserna školjka?!",rečem nesigurno.

Debela Dama se nasmiješila i pustila me da uđem.
Ušla sam kroz otvor i iznenadila me toplina kada se pojavila u bučnoj prostoriji Gryffindorske prostorije.
Sve je bilo puno crvenih i zlatnih boja, a da ne kažem koliko je učenika veselo pričalo pokraj kamina. Sve je bilo tako veselo, tako toplo….tako….odvratno.
Čim sam kročila u društvenu, svi su utihnuli i pogledali u mene.
Vidno sam se razlikovala od sve te silne okoline. Za razliku od njihovih šarenih majica i veselih osmijeha, ja sam bila sva u crnom i definitivno ne-nasmijana.
Ni ne sjećam se kada sam se prošli put pošteno nasmijala.
Pogledala sam ih svih s namrštenom facom. Svi su se odmakli barem centimetar.
Uživala sam u tome. Voljela sam kada me se netko strašio.
Krenula sam prema spavaonicama i doslovce čula izdahe olakšanja što napuštam društvenu.
Pa, neka im je….zasada.
Ušla sam u žensku spavaonicu i taman kada sam zatvorila vrata, shvatila sam da nisam sama.
Čula sam nečije disanje.
Okrenula sam se brzinom munje i izvadila štapić u roku keks.

"Stani! Neću te ozlijediti!",poviče nečiji uplašeni glas.

"Lumos.",rečem i iz štapića izađe mala svijetlost.

Ispred mene je stajala ona ista djevojka koju sam vidjela na podjeli.
Ona koja mi se simpatično smiješila.
Opet je to radila.
Smiješila se.
Polako mi se počela približavati, a onda je ispružila ruku.
Začuđeno sam ju pogledala.
Što li je samo smjerala?

"Bok! Ja sam Lori Lakers.",reče ona veselo. "Drago mi je."

Pokazala je prema svojoj ruci i valjda je iščekivala da ću je prihvatiti.
No, nisam to učinila.
"Morwena Myldis Jacobson.",rečem i zaobiđem je. "Reci mi, molim te…da li znaš gdje je moj kovčeg?"
Pokazala je na krevet pokraj prozora.

"Tamo ispod onog kreveta. Kućni vilenjaci su ti spremili šal, kapu i rukavice na noćnom ormariću.",reče ona.
Pogledala sam ju s grimasom.

"Kućni vilenjaci?!",upitam.
"Pa, naravno.",odvrati ona i dalje s osmijehom. "Oni su zaduženi za to. To im je posao."
"No, krasno.",rečem sarkastično.

Bila sam ljubitelj životinja, ali ne i stvorova.
A vijest da mi je stvor dirao moje stvari-nije baš pomogla situaciji.
Njen začuđen pogled je gledao ravno u mene.
"Šta??!!",rečem iživcirano. "Šta me gledaš? Zar imam nešto na faci ili?!"

Lori je izgledala uvrijeđeno.
"Ovaj..ne. Samo sam…"

"Whatever.",rečem i odem do svog kreveta. Iz kovčega sam počela nešto tražiti i već sam mislila da sam ga izgubila kad ono:
"Evo ga!",veselo uskliknem.

Izvadila sam mali medaljon iz i stavila ga na noćni ormarić pokraj upaljene svijeće.
Htjela sam da bude pokraj mog kreveta i da me štiti.

"Kako lijep medaljon.",prokomentira njen glas iza mene.
Slabašno sam se nasmiješila, no ipak sam se uspjela zahvaliti.
A onda se Lori odjednom pojavila pokraj mene i sjela na moj krevet.

"Od koga je?",upita.
"Od moje mame. To je jedino što imam od nje.",rečem suzdržavajući tugu u glasu da pukne. "Umrla je…"

Začudila sam se kako sam to mogla tako otvoreno reći. Inače ne govorim nikome o svojim privatnim stvarima.
Odjednom….osjetila sam njenu ruku preko mog ramena.
Htjela me utješiti, htjela mi je pokazati svoju ljudsku toplinu…

"Žao mi je.",reče ona i pokuša me zagrliti.
Brzo sam se ustala s kreveta i odmakla od nje.

"Ne trebam ničije žaljenje.",rečem hladno.
"To nije bilo žaljenje.",odvrati ona milosrdno. "Samo sam htjela…"
"Ne trebaš ništa napraviti. Ne trebam ničije savjete, zagrljaje ili sućuti!"

Ona me pogledala s svojim kristalnim očima i onda spustila glavu.
"Dobro….oprosti."

Makla se s mog kreveta i ja sam tad mogla izvaditi svoju odjeću iz kovčega.
Tu su bile moje crne, sive, crno-bijele i crno-crvene majice, izlizane i uske traperice, te naravno dva para crnih marti i četiri pari starka.

"Vao! Koliko obuće…",prokomentira Lori s svog kreveta. "Ti si prva osoba koju sam vidjela da je toliko luda za starkama. Ludooo."

Pogledala sam ju. Kako netko može biti tako prokleto happy?
Protiv svoje volje, nasmiješila sam se. Bio je slabašan smijeh, ali to je bilo dovoljno za Lori.

"Lijepa si kada se nasmiješiš.",reče ona.

Pogledala sam ju.
Sada sam se prestala smijati. Napravila sam grimasu, ali to mi je malo laskalo.

"Nije me briga da li sam lijepa ili ne. Ljepota nije važna u životu….barem nekim osobama.",rečem hladno nadajući se da je shvatila na što mislim.

No, Lori se nije time uvrijedila. Naprotiv, još više se nasmiješila.

"Svatko ima svoje mišljenje.",reče ona.

Čulo se slabašno kucanje s vrata i onda sekundu poslije su se otvorila.
Iza njih su se pojavile dvije cure koje sam prepoznala iz Velike Dvorane.
Bile su od uha do uha nasmiješene i potrčale su prema Lori.
Grupno su se zagrlile, a kada su shvatile da sam i ja u prostoriji, predstavile su mi se.

"Hej, ti si ona nova, jel?!",kaže jedna. "Ja sam Samantha Smith. Zovi me Sam."
"Ja sam Charlotte Jane Duerre Forris, ali molim te, zovi me C.J.",reče druga i namigne mi.

Zatim su opet zagrlile Lori i počele se smijati kao luđakinje.
Iskreno, ponašale su se potpuno šašavo.
S takvim ljudima nisam htjela imati nikakvih posla.
I tako…dok su se njih tri zabavljale pričajući i kreveljeći se poput pijanih kokoši, ja sam iz kaveza izvadila svoju malu tarantulu Spikea i podragala ga.
Odmah sam iza sebe čula užasan vrisak.
U sebi sam se nasmijala. Znam da je Spike bio razlog tog vriska.
Okrenula sam se i vidjela zaprepaštene poglede od C.J. i Sam.
Stisnule su se uza zid u strahu da će Spike skočiti na njih i pojest ih.

"Je li to…pauk?!",upita C.J.
"Ne, nego tarantula.",odgovorim bezvoljno.
"Je li otrovna??!!",upita Samantha.

E, to sam pitanje čekala.

"Hm…možda. Nisam sigurna.",rečem i približim se curama koje su se svakim korakom micale od mene. "Hoćete ga pridržati pa vidjeti?!"
"NE!!!!",viknu njih dvije jednoglasno i pobjegnu iz spavaonice glavom bez obzira.

Počela sam se pobjednički smijati. Obožavala sam zajebavat ljude.
No, nisam se jedino ja smijala…Lori je pucala od smijeha.
Stvarno.
Grčila se od smijeha. Držala je ruke na trbuhu i suze su joj išle iz očiju.
Smijeh je lijepo pristajao njenoj iznimnoj ljepoti. Stvarno je bila lijepa.
Njena smeđa kosa je pristajala uz njene plavo-zelene oči. Svaka crta njenog lica je bila na svom mjestu i nije imala niti jednog prišta na licu.
Koža joj je bila tamno-putna s malim sjajem. Njene usne su bile pune i blago-crvene. Svaka cura bi poželjela imati takve usne, a svaki dečko bi ih htio poljubiti.
Bila je dosta vitka, ali ne previše. Prava zlatna sredina.
Zasada, po ponašanju mi se činila jako simpatičnom i dragom iako ne volim previše biti pokraj takvih ljudi. Ukratko, Lori Lakers je bila ideal savršene djevojke.

"Dobra fora, ha-ha!!",izusti ona kroz smijeh.
"A kako to da i ti nisi pobjegla?!",upitam iznenađeno.

Polako se prestala smijati da mi normalno može odgovoriti na pitanje.
"Jer znam...koja je to…vrsta tarantule…."
"Stvarno?!"
"Da…volim životinje…one su moj hobi….znam skoro sve o njima…"

Bila sam impresionirana.
Počele smo pričati o životinjama jer sam i ja bila njihov veliki fan.

****

Već je bilo prošlo ponoć, ali mi smo i dalje pričale.
C.J. i Samantha su u međuvremenu skupile hrabrosti i vratile se natrag da mogu ići spavati.
No, svejedno su povremeno pogledavale oko svojih kreveta da ne bi slučajno koji pauk tj. tarantula naišla.
Lori i ja smo im se smijale cijelo vrijeme.
A onda smo obadvije u isto vrijeme zijevnule.
Bilo je vrijeme za počinak.
Obukla sam svoju crnu spavaćicu što je jako iznenadilo Lori.
"Zar samo nosiš crno?!",upita ona i legne na svoj krevet.
"Ne stalno.",odvratim. "Nekad kombiniram s bijelom ili nekom drugom bojom."
Lori odmahne glavom i nasmiješi mi se.
"Stvarno si čudna…"
Nešto me prostrijelilo u želudcu.
Ta riječ.
Nisam voljela tu riječ…
Osjetila sam se kako bijes kuha u meni.
Izgleda da je i Lori to primijetila pa me upitala da li sam dobro.
"Jesam…ali ne volim tu..riječ…..što ima loše u tome ako si čudan??!!"
"Ništa. Apsolutno ništa.",reče Lori svojim veselim glasom. "Ja to nisam ni rekla. Ja čak mislim da su čudni ljudi baš super."
Zbunjeno sam ju pogledala.
"Stvarno?! Zašto?"
"Jer s njima nema nikad dosade.",odgovori ona nasmiješeno.
Poželjela mi je laku noć i potom zagasila svijeću na svom ormariću.

"E da. Htjela sam te pitati…imaš li neki nadimak?",odjednom se čuje njen glas ispod plahte.

"Ne. Zašto?"

"Jer Morwena Myldis je veliko ime…"

"Myldis mi je prezime. To je djevojačko prezime moje mame pa sam ga zadržala.",obavijestim ju i opet sam se začudila kako sam to tako otvoreno rekla.

"Joj, sorry…ah, danas uopće ne pazim na svoj jezik.",reče ona, a zatim doda: "Mogu ti ja dati nadimak?"

"Ne.",odgovorim joj oštro i udobno se namjestim u svom krevetu.
Bio je udoban, topao i mekan.

"A daaaaj.",reče ona. "Pliz. Pliz…"

Sad mi je već polako počela ić na živce.
Uzela sam štapić s svog noćnog ormarića i uperila ga u njeno lice.

"Progovori još jednu riječ i nećeš dočekati jutro."

Lori se potiho nasmiješila i isplazila mi jezik.
Okrenula mi je leđa i rekla da ide spavati.
Ostali ljudi koje sam ja znala bi se usrali da im to napravim, ali ona…ona je bila posebno stvorenje.

Slijedila sam njen primjer.
Još jednom sam zijevnula i onda s lakoćom zaspala.

"Zvat ću te Mimy.",šapne ona poslije dvije minute šutnje i počne se potiho smijati.

Nije to primijetila, ali sam se i ja nasmijala.


Nadam se da vam se sviđa. Taman na predzadnji dan u siječnju.
U idućem postu predstavljam ostale likove. Neke....
Box je još uvijek u izradi.
Pozdravljam sve koji me čitaju, a pogotovo Corvusa, Tenu, Angie i May!
Do idućeg posta, ljudi....
Pozdrav! :)

Sjećam se prvog dana kada sam kročila u tu školu.
Putem sam razmišljala o njoj, ali me nije brinulo hoću li se nekome sviđati ili ne.
U svojoj prošloj školi sam bila među najboljim učenicima, ali također sam dobivala i razne kazne. Iako pametna, voljela sam raditi psine. I to kakve.
Jednom sam profesoru iz Napitaka stavila budilicu u spavaonicu koja ga je probudila u četiri ujutro, a kad ju je on pokušao dotaknuti pogodio bi ga čarolija skamenjivanja pa bi mirno tamo stajao nekoliko sati dok mu budilica pjeva "Smeels Like Teen Spirit" na sav glas.

No, to se nije mjerilo s ničim što sam napravili onoj kravetini Penny Shinodi.
Dok se gospođica Savršena tuširala, nije imala pojma da sam joj umjesto šampona ulila napitak Regento (za zaustavljanje bolnih čireva i kurjih oči). Vjerujte mi, kidala sam se od smijeha kada sam čula njen vrisak. Izašla je s velikih ubodima na licu i ćelavom kosom.
Ha! Neka joj još jednom padne na pamet da me prozove 'luđakinja u crnom.'
Ja sam bila rekorderka u kršenju pravila i gubljenju bodova, ali bi ih sutradan sve vratila svojom pameti na satovima. Zato su me profesori voljeli, ali i mrzili.
No, izgleda da se oni zadnji smiju nakon moje prošle (i zadnje) psine u školi.
Naime, bila sam na marendi u našoj velikoj školskoj kantini i baš su mi prišli neki dečki iz suprotnog doma. Ja sam ih ignorirala i nastavila jesti svoje palačinke kada mi je jedan od tih debila uzeo jednu palačinku i iscurio marmeladu na moju kosu. Još k tome me nazvao 'čudnom.'
Što je loše u tome? Zašto je grijeh biti drugačiji od njih??!!
Mržnja me ispunila i u roku keks sam izvadila svoj štapić. Uhvatila sam ih nespremno i nisu imali pojma što će im se dogoditi u idućem trenutku.
Ispalila sam dva Levicorpusa i dva Crucia. A na onog koji me nazvao luđakinjom sam ispalila Sectusempru. Pa sada neka si on misli nekoga prozvati luđakom.

Sada mislite da sam stvarno zaslužila biti prozvana luđakinjom. Možda i jesam.
Ali , recite mi nešto. Da i vas netko svaki dan muči s tim da ste drugačiji i čudniji od drugih i da vam svašta radi i govori, bi li i vi ostali normalne glave?
Mislim da ste me shvatili…
I tako su me izbacili iz škole i otac me upisao u Hogwarts. Čula sam za tu školu. Kažu da je jako dobra. Izgleda da ću sama vidjeti dali je to istina ili ne….
Kočija koja me vozila do dvorca je naglo stala i ja sam izašla iz nje skupa s svojim teškim kovčezima. Cipele su mi bile prljave od blata koji je nastao radi jutarnje kiše.
Izgleda da je i nebo tužno kada je plakalo…

Bez štapića sam izrekla čaroliju Locomotor i kovčezi su se našli u zraku. Podragala sam testerala i krenula putem do ulaznih vrata dvorca.
Tamo je dočekao čovjek po imenu Filch i uputio u ravnateljičev kabinet.
Njegova mačka me stalno gledala pa sam na kraju iz jednog kovčega izvadila i malu slasticu za nju.

"Šta ti je to?!",upita me Filch sumnjivo.
"Za mačku. Mačje slastice.",odgovorim s svojim ozbiljnim glasom.

Izgledao je kao da mi ne vjeruje, ali je mačka Norris skočila do mojih nogu i s slašću pojela komadić mesa iz moje ruke.
"Da sam htjela otrovat vašu mačku, učinila bi to na najgori način.",rečem mu kada me ispitivački pogledao. Malo se trznuo, jer nije očekivao takav odgovor.
U tišini sam ga napustila i otišla u ravnateljičin kabinet.

'Jadnik! Baš će imati puno posla sa mnom.',pomislim u sebi misleći na Filcha dok sam se penjala stepenicama do kabineta.

Pokucala sam i ušla bez dopuštenja. Ravnateljica je sjedila na svojoj lijepoj stolici hraneći prelijepu pticu koju sam odmah prepoznala kao feniksa.

"Ah, gospođice Jacobson! Došli ste.",reče ona i nasmiješi mi se.

Nisam znala što bi rekla pa sam samo nastavila gledati u feniksa.

"Pretpostavljam da je put bio dobar? Nije vas smočila kiša?",nastavi ona.
"Sve je bilo OK.",rečem te dodam: "Imate lijepog feniksa."

Ravnateljica se nasmiješi. Bila je to stara žena s dosta velikim borama na licu. No, iako se činila pomalo strogom, vidjelo se da je dobra.

"Nažalost, nije moj. Pripadao je prošlom ravnatelju koji je vodio ovu školu…"
Tu je na trenutak zastala. Sigurno ga je poznavala kada joj je bilo teško govoriti o njemu.
"Ste dobro?",upitam. "Hoćete maramicu?"
"Ne, ne treba.",reče ona i rukom makne suzu s lica. "Ah, kako sam nepristojna. Nisam vam se ni predstavila. Ja sam Minerva McGonagall, gospođice Jacobson."

Ispružila mi je ruku i ja sam ju primila.

"Ja sam Morwena Myldis Jacobson, ali pretpostavljam da to već znate.",rečem uz malu dozu sarkazma.
McGonallgica se nasmiješila i nastavila:
"Dakle, dobrodošli u našu školu. Moram vas odmah obavijestiti da je naša različita od vaše. Kod nas postoje različiti domovi, gospođice Jacobson i morat ćemo vas smjestiti u jedan."
"Dali moram pisat neki test ili nešto?",upitam.
Bilo mi je svejedno jer sam bila spremna.
"Ne, ma kakvi!",reče ona. "Pođite sa mnom. Sve ću vam objasniti kad dođemo. Požurimo, ceremonija je počela."
Ceremonija?
Wtf?

***

Putem mi je McGonallgica sve objasnila. Postojala su četiri doma i svaki dom je ovisio o tome kakva si osoba. Odluku o tome je donosio Klobuk. Po njenim riječima, mislim da ću biti smještena u Rawenclaw jer to dom iznimnog znanja i vještine, a ja sam to svakako imala.

"Spremna?",upitala me kada smo došli ispred neka velika vrata.
Klimnula sam i mi smo ušle.

Prostorija je bila ispunjena djecom. Bilo ih je s svih godina. Bilo je četiri stola reprezentirajući (pretpostavljam) svaki dom, a na kraju je bio profesorski stol.
McGonagallica me povela duž prostorije do sredine profesorskog stola gdje je stajao mali stolić s starim šeširom i stolica pored njega.
Dok smo polako prolazili pored tih stolova, vidjela sam kako me učenici gledaju.
S zanimanjem, s zbunjenosti….s čuđenjem….
Mrzila sam takve poglede. Izbjegava sam ih.
Kad sam se približila stolcu, ravnateljica mi je rekla da sjednem, a kad sam ju poslušala, obratila se ostalima:

"Dragi naši učenici!
S veseljem vas obavještavam da je naša škola dobila novu učenicu.
Nadam se da ćete je prihvatiti i upoznati je s našim pravilima. Želimo da joj njen boravak ovdje bude ugodan i da se sprijatelji s svima vama."

Učenici su je slušali i upijali svaku njenu riječ. Ja sam proučavala svoje marte koje sam sada stvarno trebala dobro oprati.

"Dakle, s velikim pljeskom vas molim da pozdravite vašu novu učenicu Morwenu Myldis Jacobson!"

Tek sam tada podigla pogled. Svi su pljeskali. Iskreno ili ne, ali su me stvarno dočekali s velikim aplauzom. Kao da me time prihvaćaju u svoje društvo…u svoj život….
No, nisam se htjela s nikim previše vezati. Imala sam svoj cilj i imam ga namjeru dovršiti.
Nisam ovdje došla da bi stekla prijatelje, već određeno znanje da poveća moju moć.
Iz moji misli me izvukla McGonallgica koja me zamolila da sjednem da mi može staviti Klobuk.
'A znači taj stari šešir je Klobuk? I on određuje u koji me dom treba smjestiti? Glupost!', pomislim.
"Ha! Koja nepristojnost! Trebao bi te odmah smjestiti u Slytherin. Draga moja, da si i ti živjela koliko i ja, ne bi bolje izgledala od ovoga."
Zaprepastila sam se. Otkud taj glas?
"A znači sad sam te uhvatio, ha?! Nisi očekivala da ću pričat? Da vidimo što se u tebi nalazi…hm…"
Svi su u prostoriji promatrali mene i ono što je Klobuk imao za reći.
No, i ja sam promatrala i njih. Gledala sam njihove face i njihove izraze lica pokušavajući dokučiti kakvi su.
Svi su manje-više samo izgledali normalno. Zanimalo ih je gdje će me Klobuk smjestiti.
A iskreno, i mene je sada baš zanimalo.
"Hm…da..da…vidim da si jako pametna djevojka. Uf! Jako pametna…koja vještina i mudrost…to nikad nisam vidio…Rawenclaw bi bilo najbolje za tebe…"
Nasmiješila sam se. Govorio mi je ono što sam ja već znala. I sada će me svake sekunde smjestiti u Rawenclaw.
"No, ispred tog svog znanja…krije se mržnja…velika mržnja….i želja za osvetom…."
Zastala sam.
Doslovce sam čula kako prestajem disati.
Sada je situacija postala napeta. I oni kojima je bilo dosadno su sada slušali.
Otkud on to sve zna?, pitala sam se.
Kako može znati što se u meni krije?
"Ja ti puno toga znam, draga moja…", šapne mi Klobuk u uho.
Stresla sam se od toga, ali nisam se dala smesti.

"Nastavi, stari klobuče.", šapnem mu natrag.

"Da….mržnja, osveta….jako crne misli…jaaako….",nastavi on.
Gledala sam ih. Učenike, mislim. Zanimala me njihova reakcija. Zanimalo me što misle o meni sada kada ovo sve čuju. Zanimalo me što misle kada znaju da postoji netko jači i moćniji od njih?
Svi su izgledali kao da će ostati bez daha. Uživala sam u tome.
A onda….onda sam ju primijetila.
Njen pogled….bio je pogled kakav nisam očekivala…..koji uopće nisam očekivala.
Njene oči, njen smijeh….isticala se od svih njih u prostoriji.
Smiješila mi se. Ali ne onako pakosno ili whatever. Nego pravi iskreni, prijateljski osmijeh.
Proradili su mi osjećaji.
Kada mi se netko zadnji put tako smiješio? Kada me netko smatrao prijateljicom?
Nisam imala prijatelja….nikada…
Hoće li se to sada promijeniti?
"Hm…vidi, vidi…pa tu ima i hrabrosti….možda ipak nisi toliko negativna…",reče Klobuk.
Odmaknula sam pogled od te cure, ali nisam mogla, a da ne primijetiti kako se ona meni nije prestala smiješiti. Kao da je znala da trebam prijatelja, kao da je znala da trebam nečiju toplinu….
"Dakle….gdje te staviti?",nastavi on.
Iskreno, nisam ga uopće slušala.
Samo sam nastavila gledati u tu curu zamišljajući da sam ja takva kao ona. Vesela, nasmiješena…radosna….
Dečko iza nje joj je nešto šapnuo i ona se odmah smrknula.
Opet sam osjetila mržnju….taj dečko joj je sigurno nešto ružno rekao…zato se namrštila….
To nisam mogla dopustiti….zamišljala sam kako ju branim…kako izbacujem stotinu uroka na tog dečka koji ju je uvrijedio….
A onda…
"Wao! Nisam mislio da ću ovo ikada reći, ali…moja konačna odluka je….GRYFFINDOR!!!"
Tek kad sam čula veliki pljesak kod prvog stola i kad mi je McGonallgica čestitala….tek sam tada shvatila da sam primljena u Gryffindor.
Gryffindor?!
Ali to je dom hrabrosti, plemenitosti…dom gdje idu učenici koji bi sve učinili za svoje prijatelje….ali ja ni nemam prijatelja! Kako je to moguće?
Sjela sam za Gryffindorskim stolom gdje su mi svi čestitali.
Još nisam mogla shvatiti da sam upala u dom hrabrosti.


E, oprostite ako je prevelik post, ali me stvarno pukla inspiracija i bila sam uzbuđena oko cijele priče i tako.
Box je u izradi.
E, još jedna stvar….zasada više ne primam likove. Ne želim prenatrpanu priču.
Ovi koji su se javili prije su upali i biti će dio priče.
No, ako mi budu falili likovi, ja ću na kraju posta javiti ako mi trebaju.
Do idućeg posta ljudići…ojla!!!!
P.S. Dali vam se sviđa post? Kakve hoćete postove (duge, kratke)? Što mislite o mom liku?

P.S.S. Još samo želim zahvaliti May Stox što mi je pomogla napisati ovaj post i zato što je imala toliko živaca trpiti me. May, puno hvala. Zlatna si! :)

Kiss….

Dali ste ikada mislili da ste drugačiji od ostalih?
Ja jesam.
Više puta.
I što više mislim, u to sam više sigurna.
Ja sam drugačija. Jako drugačija.
I više nego što želite znati. Moj dan je svaki dan isti bez ikakve promjene.
Žalim, plačem i povlačim se u sebe svaki dan svog života.
Ja tu ne pripadam. Kada bolje razmislim, ja uopće nigdje ne pripadam.
Moja inteligencija, pamet, čaranje i struka je bila na najboljoj granici ove škole.

A opet…nisam se osjećala ništa bolje radi toga. Nekada....

Bila sam najbolja. Nitko mi nije bio ravan. Svi su me se bojali i strašili kad bi me ugledali.
I uživala sam u tome. Uživala sam u spoznaji da me se netko boji i da nema petlje uspostaviti mi se. Nitko mi se nije htio približiti. Nitko.
Osim nje.
Ona mi se jedina smiješila i tretirala kao osobu. Kao prijateljicu.
Ni dan danas ne shvaćam kako je u tome uspjela. Kako je mogla pričati sa mnom s obzirom da su svakakve glasine lutale o meni? O tome kakva sam bila?

I kada smo postale najbolje prijateljice, o njoj su ružno govorili. O njoj su tračali.
To nisam mogla dopustiti.
Branila sam ju, ali mi se više činilo da je ona ta koja je mene branila.
Nije se obazirala na njihovo ponašanje i na tome sam joj se divila.
Od tog dana sam shvatila što znači riječ 'prijateljstvo.'
A poslije sam i osjetila veliku ljubav….i ljubav osobe koju mene voli.
I na kraju sam dobila veći broj prijatelja.
No, meni je ostala samo jedna prava i najbolja prijateljica. A to je ona…
Ona koja mi je pomogla kad mi je bilo teško….ona koja je ostala uz mene bez obzira na posljedice….
No, čak ni prijateljstvo mi nije moglo pomoći s onim čim ću se ja boriti u budućnosti….

Zovem se Morwena Myldis Jacobson….i čitat ćete moj život ispričan preko mojih očiju….


Evo ljudofi....
Ja sam nova u ovome....zato budite blagi.
Ovo je samo uvodni dio, a idući put počinje priča....koja će vam se..nadam se sviđati.

Pozzzz do idućeg puta!