TROIS(2.)
***
Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala,
sve što bješe –biće cijelo.
(J. Polić Kamov, Vitlaj duše)
«Ne mogu!»
«Zašto?»
«Zato što to nije stvar moje volje, shvati.»
«Znači li to da bi ipak ŽELJELA da može biti drugačije?»
Šutjela sam, ne znajući pravi odgovor na njegovo pitanje. Sjedili smo u San Franciscu, Borna i ja, na jednom od onih lijepih crnih trosjeda, oboje u nekom čudnom grču, za preniskim stolom, dok su vani kroz polumrak lepršale snježne pahuljice, bez ikakvog reda, bez stalnog ritma i gustoće. Situacija koja bi možda bila savršeno romantična, zahvaljujući savršenoj jazz melodiji u pozadini i njegovom koljenu koje je doticalo moje, samo zato što se radilo o njemu, a ne o bilo kome drugome, pretvorila se u najmučniju na svijetu.
Scenarij koji sam se spremala odigrati bio je dosadan i prežvakan; ispljunulo ga je nebrojeno mnogo ljudi pokušavajući učiniti nemoguće, bolno manje bolnim.
Kao da nije postojao drugi način; tek gola, surova istina. Kao potez kirurškim nožem; hladnokrvno, oštro, precizno. Kao da već nisam iskusila kako je to biti u koži onoga koji gubi… Izgovorila sam to, ne prepoznajući vlastiti glas.
Tajac. Muk. Ubitačna tišina. Zurio je u svoju šalicu kave kao da mu nemirne šare što su plesale njenom površinom ispisuju sve tajne nadolazeće budućnosti. Pritisak u mojoj glavi jačao je iz sekunde u sekundu.
Možda griješim što volim njegovog brata. Ne bježim od te mogućnosti. Jednako kao što sam pogriješila namijenivši mu ulogu negativca u ovoj priči. On me samo želi… voljeti.
Znači li to da bih ipak željela da može biti drugačije? Ne znam. Možda. Ovo nije prvi put da se pitam što i kako bi bilo kad bi bilo… Gledam ga. Tako je lijep i zamišljen; bio mi je prvi… i nije me boljelo. Sjećam se segmenata…. okusa njegovih poljubaca, njegove težine na sebi, osjećaja slabosti i podložnosti za koji sam željela da traje i potraje što duže… ako već ne i zauvijek… Bila sam pijana, nisam znala što radim! Ili se jednostavno trijezna nikada ne bih usudila.
Jesam li izabrala krivog? Izabravši jednog, istodobno sam se definitivno odrekla drugog. Sve to vrijeme bila sam sigurna da je umjesto mene odlučila sudbina, viša sila, neovisno o mojim osobnim odlukama. No, što ako sam ipak JA bila ta koja u središte svog osobnog svemira postavila pogrešnu osobu?
Moguće; u Borninoj blizini me obuzimaju čudni osjećaji. Bojim se njega, ali još više same sebe. Prestravljena sam vlastitom nepredvidivošću. Kao da se moja osobnost u takvim trenucima lomi na dva dijela, krajnje suprotna jedan drugome. Jedan se žestoko opire, a onaj drugi…onaj drugi tone u njegovim tamnim, tamnim očima…
Ali, što ako ipak tek besramno hranim svoj ego i govorim mu 'ne' želeći da NE ODUSTANE od mene? Želim li da bude grub i prisili me da progledam i shvatim kako me njegov brat nikada neće (za)voljeti; nikad pa ni onda; nikad, nikad u (ovom) svemiru?!… Želim li da slomi sve brane i barikade koje sam postavila između sebe i njega, strahujući od snage njegovih emocija? Želim? Ne želim? Ne znam što želim, išta ili ništa!
Možda ga samo žalim. Na neki čudan način, on je moj odraz u ogledalu. Kao i ja, zaljubljen je u svoje slutnje: vidi me onakvom kakva želi da budem. Previše mu nalikujem na princeze iz bajki koje su mu pričali prije spavanja. Ne želi shvatiti da bajke ne bi ni postojale bez ovakve stvarnosti i da sam i ja tek grešna, lažljiva i zavodljiva Eva, koja će ga prije ili kasnije povući za sobom, u svoj osobni pakao. Voli me onako kako ja volim njegovog brata; onako kako nitko ne bi smio voljeti nikoga.
Sve je to previše čudno, previše zamršeno i previše bolno. Njegov brat je prije nekih sat i pol otišao da se više ne vrati. On, koji je jedini mogao smislenim učiniti sav ovaj besmisao, svakim trenom odmiče sve dalje, gubi se u hladnoj, mračnoj Daljini. Putuje i ne misli... Zar je stvarno moglo biti drugačije?!
Da jest, ne bih u ovome trenutku bešćutno mrvila Bornine želje u prah. Ne bih se osjećala tako praznom i indiferentnom. Ne bih se osjećala kao da umirem…
«Ne voliš me?»
«Ne. Ne na taj način.»
«Zašto ne?»
«Ne znam.»
«Moraš znati.»
«Ipak ne znam. «
«Moj brat je otišao.»
«Svjesna sam svega.»
«Najvjerojatnije se neće vratiti.»
«To ipak ne utječe na moju odluku.»
«Koju odluku? Čekat ćeš ga cijeli život? Nikad mu nisi ništa značila.»
«Moje odluke su samo moje; ne ovise o Njemu niti o bilo kome drugome.»
«Ne želiš me voljeti. Zašto?»
«Možda. Zar je bitan razlog?»
«Nema ga.»
«U pravu si.»
«Spavala si sa mnom.»
«Nisam znala za sebe; uhvatio si me u trenutku slabosti.»
«Cilj opravdava sredstva.»
«Nisi postigao svoj cilj.»
«Jesi li sigurna?»
Zadrhtala sam:
«Htio si da On ode?»
Pogledao me je pravo u oči:
«Htio sam ti pokazati kakav je slabić. Htio sam ti pokazati koliko mu je ustvari stalo.»
«Nimalo. Znala sam to.»
«Znala si, ali si se i dalje nadala…»
«Jesi li se ti ikada prestao nadati?»
«Nikada nisam ni počeo.»
«Čemu onda ovaj razgovor?»
«Jednostavno mi je dosta toga da se pretvaraš da ništa ne vidiš i ne znaš.»
Riječi su mu bile oštre i ledene i iz njih je izbijala povrijeđenost, ali tek te njegove oči… Hladnoća njegovog pogleda nije se dala ni s čim usporediti. Oči su mu bile potpuno crne; nečitljive, bešćutne, mračne i daleke. Pa opet… bio je tako lijep… gotovo nestvaran.
Šutjela sam, šutnjom ljudi potvrđuju. Iako sam osjećala da laže. Nadao se… i još uvijek se nada. Zato i jesmo tu gdje jesmo. A oboje gubimo.
Osjećam živo srebro tvoje biti,
žednu kap u svakom zrncu krvi,
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi.
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
(…)
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja.
(Gustav Krklec, Ti i ja)
Kao da nikada nisam iskusila kako je to biti u koži onoga koji gubi, jednostavno sam… prešutjela.
«Znaš… to tvoje 'ne' možda nije konačno.», rekao je nakon nekog vremena, ničim izazvan. «Vrijeme će učiniti svoje. On se neće vratiti, a ti… ti ćeš možda shvatiti… Ali, što ako tada bude prekasno i mene više ne bude bilo tu? Što ćeš tada, Dolores?»
«Ništa.», odgovorila sam muklo.
Ustao je, bez riječi navukao kaput, bacio novčanicu na stol, okrenuo se i otišao. U tom sam trenutku shvatila da krv ipak nije voda… Nikad pa ni onda.
***
Noć. Pun mjesec. Sjećanja što pritišću glavoboljom. Otišao je unaprijed znajući da će se vratiti. Želio Joj je samo pokazati da ga je povrijedila onako kako nitko nikada prije Nje nije… do srži. Nije ni sanjao da bi Ona mogla otići tako daleko!
Koje li ironije, o svemu ga je obavijestio brat. Nije stigao razmišljati još i o tome. Sjeo je na prvi vlak za Osijek, lud od straha, očaja i krivnje. Sakrio je lice dlanovima i pokušao se sjetiti molitvi kojima su ga učili kad je bio dijete, mada mu se činilo da ga Bog nikako ne može čuti, tu, na samom dnu dna.
O dobri Bože, ako one
zvijezde što sjaju Njoj sudbinu
u nevolju i jad Je gone,
u očajanje i crninu,
milostiv pogled na Nju svrni,
gle, ima oči kao lane,
od budućih Joj dana crnih
učini, Bože, svijetle dane...
(Dobriša Cesarić, Molitva)
Zašto je sve ispalo tako kako je ispalo? Bilo je bezbroj mogućnosti, bezbroj solucija, ali samo se jedna materijalizirala, dogodila… Bezdan bez dna.
Njegov je najdraži stariji brat i ovoga puta pobijedio. Nekoliko preciznih udaraca, omanji kofer, definitivni odlazak. Sve se dogodilo prebrzo, ali po prvi puta u svom životu nije se susprezao ni kontrolirao. Cijela ga je unutrašnjost boljela. Zašto? ZAŠTO?
Zašto od svih baš njegov brat, krv njegove krvi? Nijedan razlog jednostavno nije bio dovoljno dobar; svako je opravdanje bilo suvišno. Bila je pijana, nije znala što radi… Posumnjao je u Nju i u Njezine čudne oči, oči boje Jeseni… nestvarne, plahe; oči ranjene srne. Odigrao je baš onako kako je to zamislio njegov brat. Odgurnuo Je, odbacio, hladno i bezosjećajno. Krv nije voda, očigledno… i samo zato je potekla Njezina krv.
Samo da nije prekasno, samo da stigne na vrijeme i da Joj kaže ono što Joj je odavno trebao reći…a nije. Bože, ako Te ima… samo da nije prekasno!
Možda je od samog početka sjedila njemu nasuprot; možda je došla kasnije. Nije znao, ali kad ju je napokon primijetio, još se jednom šokirao. Sličnost je bila… zapanjujuća.
Iste one prekrasne, sjetne oči. Iste one naglašene jagodice i prkosne, napućene usne; iste one savršene noge… ista Ona, ali Neka Druga.
Samo joj je kosa bila drugačija, lelujanje zlatnog žita u poljima; duga, meka i sjajna. U mreži njenih pramenova ljupko su se zapletale posljednje sunčeve zrake, gubeći se bez traga u crnini njene odjeće. Zbog čega li je ona tugovala? Zbog KOGA?…
Nije ni shvatio kako i zašto, a već je razgovarao s njom. Predstavila se kao Karmen. Nije izdržao i morao je prokomentirati.
«Izgledaš mi prije kao… Dolores.»
U očima joj je nakratko pojavio čudan sjaj, a zatim se nasmijala:
«Moj je život Pjesma, a ne Bol.»
Iznenadio se. Dolor, doloris masculinum… bol… nikada nije razmišljao o tome.
«Ja sam Filip, drago mi je.»
Opet neobičan pogled njenih lijepih očiju. Smrznuo se kad mu je rekla da i ona putuje u Osijek, odnosno, da se VRAĆA.
«Živjela si u Osijeku?»
«Oduvijek.»
«Što si radila u Zagrebu?»
«Studirala. Odnosno, pokušavala studirati. Ali, jednostavno nije išlo.»
«Zašto ne?»
«Iskreno, ponijela sam mnogo toga sa sobom. Dugo mi je trebalo da shvatim kako taj teret neće nestati ako samo ignoriram njegovu prisutnost. I, eto, sad sam napokon skupila dovoljno snage za povratak i suočavanje sa svime.»
«Zašto ti je trebalo toliko vremena?»
«Bojala sam se.»
«Čega?»
«Odbijanja.»
«Ako ne pokušaš, nikada neće znati, a to je puno gore, vjeruj mi.»
«Ti to iz iskustva?»
«Recimo.», njegov je osmijeh izgledao kao bolna grimasa. « I ja sam nekim stvarima jednostavno okrenuo leđa, misleći da je tako najbolje. A sad…»
«Sad?»
«Sad se bojim da je… prekasno.»
Nije prokomentirala. Skrenula je pogled kroz prozor, na nepoznat krajolik prekriven snijegom i ledom. Pohlepno je gutao svaku pojedinost njenog lica. Vidio je to lice poškropljeno Svjetlošću bezbroj puta, u mislima, snovima i na javi. Kako je ono istodobno moglo pripadati Nekoj Drugoj? Njegov je mozak očajnički pokušavao pronaći logičan odgovor, ali čak i slutnje mogućih odgovora bile su sve, samo ne logične. Osjećao se tako… nestvarno. Kao da jest i da nije… istodobno.
«Tako si Joj slična.»
Zaprepastio se kad je shvatio da je to upravo izgovorio. Njezina reakcija zaprepastila ga je još više. Na njezinom licu nije pronašao ni najmanji trag iznenađenja… tek oklijevanje. U tom trenutku njegova sumnja raspršila se kao jato preplašenih ptica; sjećanja su jednostavno potekla… poput bujice. Više ih nije mogao zaustaviti.
Jer, već je jednom vidio isti izraz… jednom davno… na tom zagonetnom licu… jednom davno… prije tisuću godina…
Bilo je sunčano rujansko poslijepodne. U zraku je još mirisalo ljeto. Sjedili su na terasi Amsterdama, ne govoreći. Taj mučni tok tišine između njih nije mogla prekinuti ni svakodnevna gradska užurbanost: zvuk automobilskih motora, trubljenje bijesnih i iznerviranih vozača; razgovori, prigušeno kikotanje i zveckanje šalica za stolovima uokolo. Tišina u koju su oboje utonuli bila je jednostavno… nepremostiva.
Ona je sjedila njemu nasuprot, zagledana u neku besmislenu točku pred Sobom; on nije mogao skinuti pogled s Nje.
Imala je oči boje Jeseni… nestvarne, plahe; oči ranjene srne. Njena je kosa bila neobuzdani plamen, duga, meka i sjajna, Njene usne rumenilo sutona, Njena put bjelina snijega… Zašto je morala biti tako lijepa?! Vidio je kako je gledaju. Stari i mladi. Muškarci i žene. Sa zanimanjem, zadivljeno, zavidno i zlobno. Je li toga bila svjesna? Je li to namjerno činila, namjerno uznemirivala statičnu, bezličnu masu? Nije znao. Možda je samo savršeno glumila bezazlenost, ta zagonetna djevojčica u kratkoj suknjici…
Oklijevala je, iako je znala da on ionako već zna… A onda su riječi jednostavno potekle iz Nje, kao bujica. Svojim priznanjem stala je na kraj njegovim glupim pokušajima da ignorira Nju i Njezine osjećaje. Dao bi sve na svijetu da se to nije dogodilo i da Joj ne mora reći da on za Nju ne osjeća ništa.
Rekao Joj je to. Izraz na Njezinom licu ostao je nepromijenjen, samo su Je oči izdale. Gotovo trenutno su se smračile, ugasle. Znao je da je to morao učiniti. Nije smio biti kao jedan od ovih uokolo; nije smio izgubiti samoga sebe u tim čudnim očima. Nije znao zašto to ne smije; znao je samo da ne smije. Nikada.
Ponovno šutnja. Ubitačna tišina. Grad je bio tako lijep sa svojim osunčanim ulicama i prepunim terasama. Ona je bila tako lijepa i nadohvat ruku, a on Joj je upravo rekao NIKAD… NIKAD u ovom životu, NIKAD u ovom svemiru. Više ništa nije moglo biti isto. Najmanje on sam.
Zašto Ju je ipak pratio oronulom Županijskom? Zašto je ostao stajati na uglu Gundulićeve i gledati za Njom? Zašto je ostatak dana lutao gradom, ne prestajući razmišljati o Njoj?…
Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam
i altar tijela gdje u prahu ležim;
božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim.
(Tin Ujević, Kolajna IV)
Racionalni dio se bunio i opirao. Emocije su plamtjele. Palio je cigaretu za cigaretom, sjedeći na balkonu, u tjeskobnom Mraku, zagledan u nebeski ocean. Bilo je gluho doba noći, susjedstvom su se šuljale mačke, a mjesec je bio pun i crven... poput krvi.
Nije izdržao; nazvao Ju je.
«Ne volim Te.», rekao Joj je. Veza se prekinula. Nazvao je opet. Više se nije javljala, ali on je tvrdoglavo zvao i dalje… samo da bi ponovio isto… samome sebi više nego Njoj.
Nije se javljala. Grad je spavao, a on više nije imao cigareta. Više nije imao ništa. Ostao je samo košmar. Polje zbrkanih misli. Pitao se ludi li… i ZAŠTO.
U njegovom je životu do tog trenutka postojala Druga. Bila je obična, jedna od mnogih. Bila je blizu i on je mislio da će tu zauvijek ostati. Poznavao je sve njezine slabosti i svaki centimetar njezine kože. Mislio je da je realan u svojim očekivanjima. Mislio je da je sretan jer ne traži previše.
Očigledno je nije tako dobro poznavao. Očigledno očima nije iskazala sve svoje misli. Imala je tamnu stranu kao i svi ostali; bila je obična, ali je mislila da može više. Dalje. Bolje. Otišla je i ostavila ga. Poraženog. U nevjerici.
Niotkuda je izronila (ne)zaboravljena Dolores. Ili je možda čitavo to vrijeme bila tu? Svejedno; nešto u Njoj probudilo je u njemu osjećaj ugroženosti. Voljeti Drugu bilo je lako. Voljeti Dolores bilo bi puno teže i opasnije. Nije Ju želio zavoljeti; nikad pa ni onda. Želio je samo nestati i istopiti se poput voska. Ne razmišljati nikad(više) o tome što i kako bi bilo… kad bi bilo…
Pa ipak... Svojim priznanjem rasvijetlila je njegovu najmračniju tajnu. Mogao je nastaviti lagati Njoj, ali sebi više ne; inače bi se utopio u vlastitim lažima. Svojim priznanjem pokrenula je u njemu nezaustavljivu lančanu reakciju. Stvari su izmaknule kontroli. Nije znao što i kako bi. Ruke su mu se tresle.
...možda ipak nije onako kako se čini da jest?...
U jednom trenutku sve je izgledalo smisleno, kristalno jasno, već u idućem se činilo apsurdnim. Muškarci se ničega ne boje; kome je ipak te noći bio spreman priznati svoj najveći strah?... Bojao se izgubiti... i zato najradije ne bi ni započeo. Zato je umjesto njega započela Ona, a on je već vidio nadolazeći Kraj negdje na obzoru. On je već znao da Je ne može zadržati... on je već znao da Ona dolazi samo da bi otišla... on je već znao da Njezin odlazak neće moći podnijeti.
Rješenje se nametalo samo po sebi. Povući se i utonuti u sjene. Uništiti svaku klicu i slutnju i mogućnost. Putovati (dalje) i ne misliti. Ne razmišljati. Ne zamišljati.
Postojalo je još nešto. Još netko. Borna. Njegov brat. I čudan sjaj u Borninim očima kad god bi iz nekog razloga spomenuo Nju. Borna je bio naviknut pobjeđivati...
On nije bio naviknut ni na što. Nije posjedovao ništa. Zašto bi netko poput Nje uopće poželio imati njega?! Iako je bio svjestan da je nitko i ništa, radije bi to i ostao, negoli postao nečija igračka.
On nije bio naviknut ni na što. Njegov život bio je hrpa nesređenih, neplaniranih i neočekivanih segmenata. Jedna cijela vječnost šutnje i neizgovorenih riječi. Mračni predio ispunjen čudovištima i njihovim zastrašujućim urlicima. Bezdan bez dna, bez dna, bez dna, bez dna...
Zar bi Ona dobrovoljno zakoračila u njegovu Tamu? Nije ga mogla tako dobro poznavati; nije mogla znati što Je čeka. A on nije mogao glumiti. Nije ga mogla željeti takvog kakav jest! Jer sam (po) sebi nije vrijedio NIŠTA.
Nije mogla željeti njega, a Bornu ne. Nije mogla željeti njega VIŠE nego Bornu. Nije mogla ne željeti Bornu uopće. Borna je bio Borna, i imao je gotovo sve... Ono što nije imao potrudio bi se dobiti na ovaj ili onaj način. Bilo kako. Bilo kada. Bornini su ciljevi oduvijek opravdavali sredstva kojima se služio. Sam Borna nikada nije osjetio potrebu da se nekome opravda.
Borna je igrao po vlastitim pravilima, Filip je bio nenametljiva sjena. Borna je gradio da bi srušio; Filip nije imao snage nadzirati čak ni vlastiti unutrašnji svemir. Tek je bespomoćno osluškivao jačanje demonskih legija negdje postrani. Mada svjestan da će se s njima morati suočiti prije ili kasnije, odgađao je taj trenutak do u nedogled, naivno vjerujući da se time brani.
I onda... ZID. Tup udarac. Dalje ne ide. Dosta obrambenih mehanizama: supstitucije, kompenzacije, regresije. Sluti da ni Ona noćas ne spava, u svojoj Gundulićevoj, sluti da po Njenim prozorima zvijezde bacaju iskre...Sluti da se narančasta svjetlost uličnih svjetiljki prelama u Njezinim suzama. I gadi se samome sebi jer Joj je lagao gledajući Je u oči....
Ustao je, hodao po stanu, naizmjence uzimao mobitel u ruke i zatim ga odlagao natrag na stol. Oduvijek je zazirao od tih stvarčica koje su posjedovale neku vrstu mozga, ali ne i dušu. Osim toga, noć je, usprkos zvjezdanoj prašini rasutoj nebom, bila neobično mračna... Teška. Prepuna slutnji. Iz nekog neobjašnjivog razloga, činilo mu se da su mu noćas čak i zidovi kojima je okružen sposobni čitati misli; čudne, strelovite misli koje su se rasipale u svim mogućim pravcima. Pritisak u njegovoj glavi jačao je svakom sekundom. Ipak Joj se (više) nije usudio javiti... Osjećaj nije jenjavao. Mučnina je ostala.
Prvo bljedilo zore dočekao je zagledan u neku besmislenu točku pred sobom. Dok je zatvarao vrata koja su vodila na balkon, iznenađen hladnoćom mutnog jutra, po prvi puta u svome životu je spoznao... nešto... i to toliko intenzivno da ga je potreslo do kostiju.
Shvatio je da se iza svake Jeseni skriva Zima, i da je ovaj put vrlo, vrlo blizu...
***
„Vjeruješ li u sudbinu?“
„Ne. A ti?“
„Ni sama više ne znam u što vjerujem. Neke je stvari preteško objasniti slučajnošću.“
„Konkretno, koje to stvari?“
„Tebe i mene, primjerice, i ovaj naš susret... činjenicu da se ja zovem Dolores, a ti Filip; činjenicu da si zaljubljen u neku drugu Dolores, čija sam ja slika i prilika... činjenicu da sam zaljubljena u nekog drugog Filipa, čija si ti slika i prilika...činjenicu da oboje živimo u istom gradu, u skučenom Osijeku, i da se nikada prije nismo sreli, da nikad prije nitko nije primijetio da nevjerojatno sličimo jedna drugoj, odnosno, da sličite jedan drugome... Vjeruješ li da smo se dosad jednostavno, slučajno... MIMOILAZILI?...“
Nije joj znao odgovoriti.
„Zašto mi nisi odmah rekla svoje ime?“
Odgovorila je jednostavno:
„Zato što si ionako znao.“
„Znala si da znam? Slušaj, ovo sve jednostavno nema smisla i nemoguće je da paralelno vodimo identične ili gotovo identične živote.“
Netremice ga je promatrala nekoliko trenutaka:
„Rođen si dvadeset i petog studenog?“
„Da, kako...?“
Zastao je u pola rečenice. Formulirano pitanje je ostalo neizgovoreno. Nekoliko su se trenutaka šuteći gledali. Osjetio je ponovni poraz racionalnog.
„Rođena si dvadeset i osmog studenog.“
To nije bilo pitanje. Nije morao pitati; nije mu morala odgovoriti. Pogled joj se po tko zna koji put izgubio u sve mračnijem pejzažu koji je ubrzano promicao s druge strane prozora.
„Nismo nikada proslavili rođendan zajedno.“
„Ni mi. Pravio sam se da sam zaboravio.“
„ Znam… To me je povrijedilo.“
„Kažeš da mu nikada nisi rekla. Onda nije znao što čini. Moj je grijeh puno veći; ja sam sve već znao i...“
„Nisi mogao?“
„Ne. Tada ne, nikako.“
„Ili nisi htio?“
„Možda.“
„Ali zašto?“
„Nisam želio biti u tom stanju... nisam želio biti zaljubljen u Nju. Želio sam Je otjerati. Povrijediti Je tako jako da me zamrzi svom snagom.“
„Zašto si želio da ode od tebe?“
„Zato što bi ionako otišla, kad-tad.“
„Nikada ne bi.“
„Nisam htio biti samo epizoda.“
„Nikada to ne bi bio.“
„U to vrijeme nisam ništa znao.“
„A Ona?“
„Ona mi Je na kraju povjerovala.“
„Kada? Zašto?“
„Drugog dana nove godine, zato što...“
Naglo je ušutio; nije očekivao da će ga sam spomen toliko zapeći. Znao je da neke stvari ostavljaju doživotan okus gorčine u ustima. Pitao se je li ovo jedna od njih.
Nije bila stvar u tome što je bila s Nekim Drugim; nije bila stvar čak ni u tome što Joj je Drugi bio prvi... preživio bi sve... samo da je to stvarno bio Netko Drugi...
Samo da to nije bio Borna, njegov jedini, uvijek bolji brat.
„Bila je s mojim bratom.“
„S Bornom?! Ali...“
„Spavala je s njim.“
„Jesi li sig...?“
„Jedva je dočekao da mi kaže... nisam vjerovao...otišao sam k Njoj pitati Je...rekla mi je...“
BILA SAM PIJANA, NISAM ZNALA ŠTO RADIM...BILA SAM PIJANA, NISAM ZNALA ŠTO...PIJANA...NISAM...ZNALA...PIJANA...NISAM...ZNALA...PIJANANISAMZNALAPIJANANISAMZNALA
PIJANANISAMZNALAPIJANANISAMZNALAPIJANANISAMZNALA...
„Okrenuo sam se i otišao doma. Borna me je čekao; rekao je da sam imao svoju šansu i da je sada malo prekasno za ispade... Nabacao sam stvari u kofer i otišao. Bez pozdrava. Ona je poslije toga prerezala žile.“
Tajac. Muk. Ubitačna tišina. Sjedila je tamo nasuprot njega, skamenjena, i gledala ga širom rastvorenih očiju boje Jeseni, nestvarnih, plahih...širom rastvorenih očiju ranjene srne. Kao Ona, dok je odlazio... tada... NEKADA. U crnini. Krhka i nestvarno lijepa. Ali plavokosa.
Mada je s Njom dijelila ime, lice i oči, nije bila Ona. Pa ipak... dao bi sve na svijetu da je barem na tren mogao povjerovati da jest.
(nastavit će se)
