(Semper) aliquid haeret (Nešto uvijek ostaje) I.
Htjela mu je reći toliko toga u maglovitoj noći duhova i prošlosti, dok je lupkala visokim potpeticama po mokrom asfaltu duž uspavane ulice. Htjela ga je nazvati, probuditi. Ali, nije smogla snage.
Već godinu dana nije smogla snage. Možda je i promijenio broj, uostalom. Više ništa ne zna o njemu. Samo joj izgleda pomalo čudno, kad se slučajno susretnu pred zgradom Filozofskog (u koju ona navraća sve rjeđe), kad im se pogledi susretnu na trenutak, kad joj se nešto zažari u obrazima, na usnama, kao da se u njega zaljubila jučer, a ne tako davno, davno...
Izgleda joj pomalo čudno. Zamišljen i ozbiljan i hladan. Oči su mu led i vatra, istodobno. Kao da će planuti, ali kao da je previše prezire da bi joj se uopće više obratio. Ikada.
Noćas mu je htjela reći toliko toga. Sasuti mu u lice. Kako nije pronašao bolju. Kako nikada neće pronaći bolju. Vrištati. Plakati. Zatim priznati. Kako nije pronašla nikoga, kamoli boljeg. Kako nikada neće pronaći boljeg.
Ali, nije. Nije to učinila. Ispovijedala se zvijezdama. Ionako je osjećala da su joj kadre čitati misli. Ionako je nekome morala reći.
Kako je cijeli svijet poludio, kako se našla zarobljena usred svojih najgorih noćnih mora. Kako se sve urušava. Kako se Alena, jedna od njezinih najboljih, najbliskijih prijateljica, viđa s muškarcem, starijim od nje onoliko godina koliko ona sama još nema. Kako ju je taj čovjek, otac troje djece, uhvatio u trenutku slabosti, nemoćnog bijesa, boli, i pritom mu uopće nije bilo važno što je Alena tek dvije godine starija od njegove najstarije kćerke niti što je još uvijek oženjen.
"Molim te.", nagovarala ju je Alena.
"Ne ide mi se."
"Ali, stvarno te molim. Ne mogu tamo sama."
Nives je šutjela. Alena je čekala. Prošle su to već puno puta. Alena je bila možda jedina osoba kojoj Nives nikada ništa nije odbila. Računala je na to, prepredena kučka.
"U redu."
Alena je zavrištala od sreće. Nives nije znala zašto je pristala. Možda je to bio tek očajnički pokušaj da se uvjeri kako je sve isto kao prije; kako su njih dvije ostale iste, nepromijenjene. Onakve kakve su bile to ljeto poslije mature. Duhovite, pametne i lijepe. Mlade i lude. One koje su se smijale istim (crnim) šalama, one koje su se savršeno razumjele u svakom trenutku. Koje su (se) bile spremne razumjeti u svako doba…
Nevjerojatno je kako se sve zna promijeniti takoreći preko noći. Iako je sve (naizgled) po starom: njihovi svakodnevni mali rituali, ispijanje kave, šetnje gradom. Ali. Nešto ipak nije u redu. Nešto se uvuklo između njih; nešto pritajeno i zloslutno. Neka nevidljiva barijera koju je postavila Alena, možda nesvjesno. Između sebe i ostatka svijeta. Nekada davno Nives bi bila izuzetak, Nives bi imala pristup. Ali.
Ponovno se osjećala kao da je sama na svijetu. Je li to jedino što zna činiti? Gubiti. Tako ga je silno željela nazvati, čuti mu glas, onako bezazlen i melodičan i blag...Ali. Zar je mogla znati gdje je? Nije li upravo s njom. Sa smeđokosom djevojkom(čije ime Nives ne zna i ne želi znati!), s bezazlenom i jednostavnom djevojkom koja Nives u nekom drugom svemiru ne bi predstavljala baš ništa. S kojom bi se mimoišla na ulici, zaboravivši je istog trenutka.
Tko je ta osoba uopće? To si je pitanje Nives postavljala sve češće, promatrajući Alenu, ili ono što je Alena postala. Otkad je saznala da se Željko zaručio. Nakon svega, nakon čarobnih (iako ukradenih) zajedničkih noći, nakon bezbrojnih obećanja, molbi da bude uz njega, da se strpi još samo malo jer ne ide to tek tako - u pitanju je djevojka s kojom je proveo posljednje dvije godine, a i njegovi i njezini su se već zbližili, planirali vjenčanje; ne može je ostaviti na blef... on se zaručio s istom tom djevojkom. "A ti, Alena, zaboravi me i pronađi nekog boljeg od mene, puno ih je takvih. Ti, Alena, sigurno zaslužuješ najboljeg. Neću ti (više) lagati: bila si mi samo avantura. Oprosti mi, ako možeš. Ako ne možeš...ipak pokušaj. Bit će ti lakše."
Saznala je posljednja. Klasika. Plakala je danima. Nenašminkana, blijeda poput sablasti, otečenih, crvenih očiju skrivenih velikim, tamnim naočalama. "Nives, ne znam kako ću ovo preživjeti.", ponavljala je. A Nives nije znala postoji li na ovome svijetu ijedna rečenica s pravom snagom utjehe. Nije si mogla oprostiti što je i ona sama povjerovala u sve te priče za malu djecu, iako joj je intuicija otprve zazvonila na uzbunu. Ipak je bila samo ljudsko biće; Alena je bila tako sretna sa Željkom, odakle Nives pravo da je zatruje svojim sumnjama? Bilo je toliko lakše (s)krenuti linijom manjeg otpora i podijeliti s Alenom euforiju. Nije si to mogla oprostiti.
Da ga ipak pokuša nazvati? On je jedina osoba na svijetu koja bi je noćas mogla razumjeti. Ma ne, Nives, ne zavaravaj se! Nije je razumio ni prije; kako bi je mogao shvatiti ovako izgubljenu i slomljenu? Otišla je iz njegovog života promišljena i hladna i sabrana, na visokim potpeticama. Ne osvrćući se(da ne bi vidio suze koje su joj bešumno potekle licem). Naprijed, u nove pobjede. A on nije znao da je zapravo na tom jebenom stolu u jebenoj Nuli (čudna podudarnost; mogao ju je učiniti ništavnom, nulom i na nekom drugom mjestu u gradu) ostavila svoje srce, ostavila ga da vrišti dok ne iskrvari. On nije znao da ju taj zastrašujući vrisak još uvijek proganja.
I uvijek to tako biva. Kada se čini da ne može biti gore, dogodi se katastrofa nad katastrofama. Aleni se dogodio Tin.
Tin je bio stariji, puno stariji od Alene i Nives. Pune dvadeset i četiri godine. Iako je isprva lagao da mu je desetak godina manje. Brzo su ga prozrele. Muškarci ne mogu sakrivati svoje godine vješto kao žene. A vjerojatno ni ne moraju. Dokle god je naivnih glupača poput Alene.
Nije se zaljubila. A, ne! Ne bi mogla ponovno proći kroz takvo traumatično stanje. Jednostavno joj se svidjelo. Navodna moć koju je imala nad njim. Njegova situiranost. Njegov navodni ugled u gradu. Proračunato je pristala na jeftine trikove i skupe večere. Nije ju bilo briga. Tražila je Željkovu reakciju, bilo kakvu reakciju. Po mogućnosti šok.
Nives ju je pokušavala upozoriti na dugoročne katastrofalne posljedice koje su nužno proizlazile iz takvog bolesnog odnosa(koji su isključivo Alena i Tin nazivali vezom!), isprva diskretno, umotavajući grubu istinu u ukrasni papir; postupno sve agresivnije. Uzalud. Alena nije htjela ni čuti o prekidu s Tinom. Stalno je ponavljala da si trenutno ne može priuštiti samoću, da joj je Tin velika utjeha i podrška, da ne bi mogla biti ni s kim drugim, da ga je – na neki način- zavoljela ( iako je bio stariji i od njezine mame). Ali to je nije spriječilo da se istodobno na sve strane raspituje o Željku i uporno odlazi na mjesta na kojima bi ga mogla sresti.
Nives u tom periodu također nisu cvjetale ruže. Ako se tako blagim izrazom može okarakterizirati sveopći krah, u obitelji, na faksu… Kao točka na «i» došao joj je (njen) Ivor. Koji se, kao grom iz vedra neba, jednog kišnog petka pojavio sa svojom novom djevojkom pred Nives. I to nastavio činiti iz dana u dan, narednih pola godine.
Nives je bila previše dobra glumica, a i previše bijesna na njega da bi mu priuštila ljubomorni ispad, prizor kakav je zacijelo žarko želio vidjeti. Ali je zato znala zaplakati u busu, pred znatiželjnim pogledima nepoznatih ljudi željnih skandaloznih senzacija kojima bi malo uzdrmali vlastitu dosadnu svakodnevicu; a još češće pred Alenom. Oči su joj postajale tamnozelene, uvijek kad bi plakala…
Iako Alena više nije bila ona stara, jedno joj se ipak moralo priznati: nikada, ama baš nikada Nives nije savjetovala da se, u inat Ivoru, uvali u sranje u kakvo se ona bila uvalila.
Ne može ga nazvati. Ne poslije onoga što se dogodilo večeras. Ne poslije onoga što je potvrdilo sve njegove najgore predodžbe i insinuacije o njoj. Vidio je vlastitim očima. Njega neće zanimati kontekst; on neće htjeti čuti objašnjenja. Vidio je vlastitim očima… i tu je kraj.
Tin je sve više vremena provodio s Alenom, bezobrazno prisvajajući i dio vremena koje je pripadalo Nives. Sve češće im je držala svijeću i to ju je izluđivalo. To njihovo neprestano neukusno natezanje kojemu je prisustvovala. Bilo je nakaradno gledati svoju prijateljicu u zagrljaju s čovjekom koji bi joj mogao biti otac. Još je gore bilo trpjeti poglede sa strane, poglede u kojima su se miješali cinizam, podsmijeh i gađenje, poglede koji su osuđivali i nju, jer je sjediti s Alenom i Tinom za stolom očigledno značilo prešutno im odobravati, samim time i sudjelovati u njihovoj perverziji. S kim si, takav si…
Hodala je i dalje, polako, besciljno. Iako je bilo gluho doba noći, nije osjećala ni hladnoću ni strah, tek onu istu, beskrajnu usamljenost s kojom je lijegala i budila se proteklih dvije i pol godine. Istu potrebu za njim. Potrebu koju nije mogla spriječiti ni kontrolirati. Potrebu koja je možda već odavno prerasla njega i njegove mogućnosti… Nije se mogla prisiliti otići kući. Nije se mogla zatvoriti u svoja nepodnošljiva četiri zida i tamo probdjeti tih nekoliko preostalih sati do jutra. Ili si dopustiti da zaspi. Sanjati ga.
Jednom je prilikom Nives sama došla u svoj (matični) kafić na brzinsku kavu prije odlaska na faks, po rezultate važnog ispita. Tina, konobarica s kojom se sprijateljila prethodnih mjeseci(a nakon svakodnevnih višesatnih kava u njezinoj smjeni jedino to se i moglo dogoditi!), zamolila ju je da na pola sata preuzme posao, kako bi skoknula do ljekarne zbog nešto drugačijeg (ali ne i manje važnog) testa, je l'. Budući da joj je već znala pomagati, u nekim (mada rijetkim) prilikama u kojima bi kafić bio doslovce pretrpan, Nives je pristala.
I baš tada je Tin odlučio skoknuti na kavu. S četvoricom mlađih kolega sjeo je u separe.
«Otkad ti radiš?», iznenadio se kad je prišla njihovom stolu uzeti narudžbu.
«Izvanredne okolnosti.», odgovorila mu je.
«U svakom slučaju, meni ne smeta.», rekao joj je, što su njegovi kolege popratili cerekom. Nives se nije obazirala. Mirno je pošla natrag za šank. U trenutku kada je uključila aparat za kavu, pristiglo je još nekoliko novih gostiju, kojima se priključilo još nekoliko i ubrzo je lokal bio pun.
Već dobrano iznervirana tom neočekivanom navalom u pet minuta, te ljudima koji su joj dolazili do šanka naručivati preko reda(što ljudi inače jako vole činiti i čime užasno živciraju konobare), stisnutih očiju i usnica, išla je od stola do stola i posluživala.
Tinu i njegovom društvancu su njezine muke nedvojbeno bile urnebesno smiješne.
«Baš si mi dobra danas!», doviknuo joj je Tin s drugog kraja prostorije kada se vratila do šanka pristaviti novih petsto i pedeset kava.
«Hvala, tata!», odbrusila mu je. Separeom se razlegao novi smijeh, u kojem je bilo nečega pritajenog i vrlo neugodnog. Nije stigla razmišljati o tome. Njezinu su pozornost privukli novi nestrpljivi gosti koji su joj se naslagali za šankom.
Grad je bio prekrasan, tako prazan i uspavan. Poput ljepotice iz bajke. Ratni ožiljci i brazgotine iščeznuli su, prikriveni slojevima guste magle. Sve je izgledalo nestvarno. Romantično.
Poželjela je da je on ovdje i da je drži za ruku. Ali, odmah potom pred očima joj je iskrsnula slika njega i druge…kako ju je obgrlio oko struka, kako je naslonila glavu na njegovo rame. I kako se osvrnuo dok su se udaljavali od terase kafića (a Nives je još uvijek sjedila tamo, nasmiješena plavokosa lutka, i nitko nije primijetio kako su joj oči iznenada promijenile boju; postale tamnozelene). Tko bi znao zašto…
(nastavlja se)
Dum spiro, spero.
Dan kao i svaki drugi. Ne želim se buditi. Budim se jer moram, raščupana, blijeda. Površni pogled u ogledalo potvrđuje moju slutnju da mi na licu očajnički nedostaje boje.
Tuširam se. Hladnom vodom, kako bih vratila osjećaj u umrtvljene udove i spoznala da mi moje tijelo uistinu pripada. Pomaže, ali samo nakratko. Dok na lice nanosim puder i rumenilo, na trepavice maskaru i na usne sjajilo, ponovno imam osjećaj da mi s druge strane ogledala pogled uzvraća potpuna strankinja. Vršcima prstiju prelazim po vratu i ostavljam mirisni trag parfema. Odijevam haljinu i visoke pete; stavljam naušnice. Prolazim prstima kroz kosu. Zlatna je, duga, meka i sjajna, netom isfenirana. Maskiranje uspješno dovršeno, vrijeme je za svakodnevni maskenbal!
Prolazim ulicom, ne obazirući se uokolo, na poglede i dobacivanja kojima obasipaju moju pojavu. Potpuno sam indiferentna. Oni ne shvaćaju da to nisam ja. To je tek ljuštura s rokom trajanja, ljuštura kojoj su dani već odavno odbrojeni.
Dolazim u knjižnicu. Obožavam knjige. Svaka knjiga predstavlja život i svijet za sebe. Svaka knjiga koju sam ikada pročitala ostavila je u meni neizbrisiv trag. Možda sam zbog toga oduvijek nerealna. Preosjetljiva sam poput svake prave junakinje. Slutim da u sebi nosim crtu tragičnosti. Ali, to je samo predstava, fasada. Nitko ne zna kakva sam ja zapravo. Nitko nikada neće ni doznati. Nikome to neću dopustiti. Nikada!
Podižem stručnu literaturu i momentalno odgađam suočavanje s istom barem za sutradan. Izlazim van, natrag na ulicu, u jesensko sivilo netom razbuđenog grada. Mehanički krećem prema svom kafiću, ni ne razmišljajući. Tamo me čekaju ljudi s kojima dijelim vrijeme i prostor, razmišljanja, nadanja, čak i poneku tajnu. Tamo svaki dan pijem kavu, uvijek pomalo bljutavu, s mlijekom i nešto šećera. Tamo svaki dan iz navike prolistam novine i pročitam pokoji članak. Malo se opustim, nasmiješim. Zaboravim nakratko na jesensko sivilo vani. Zaboravim na vlastito unutrašnje jesensko sivilo.
Dočekuje me topla, brižna atmosfera. Dio sam slagalice. Dopuštaju mi čak i zrnce individualnosti. Vole me i prihvaćaju. Odnosno, serviram im ono što vole i prihvaćaju. Svoju mračnu stranu dosad sam im pokazala samo u nagovještajima. Oprezno, isprobavajući. Ustuknuli su. Otada samo naizgled ostavljam masku po strani. Što je sigurno, sigurno je.
Moj je život trenutno katastrofa. Ništa mi ne ide od ruke. Protiv mene su se urotile sitnice, slučajnosti i okolnosti. Loše se nosim s time. Pretvaram se da me nije briga. Oni znaju da se pretvaram, ali poštuju moju odluku i spremno igraju tu moju malu igru pretvaranja. Previše me vole da bi inzistirali na drastičnim rješenjima i očekivali od mene trenutnu transformaciju na svim poljima. Sigurna sam da ne znaju za termin negativni transfer, ali u praksi su odlični i puštaju me da bolujem i ližem svoje rane, ne postavljajući neugodna, iritantna i, na kraju krajeva, posve suvišna pitanja. Na koja ionako ne bih iskreno odgovorila.
To mi daje sigurnost. I možda ni tamo nisam sretna, ali sam barem donekle neutralna. Iako je to u biti tek represija. I iako se neutažena glad ponovno javlja s povratkom u moja četiri zida. Sebi ne mogu lagati.
Za razliku od mene, oni svi žive. Možda se ne slažem s njihovim izborima i odlukama, ali im toleriram u istoj mjeri kao i oni meni. Pomažem im slušajući ih. Već odavno sam naučila da ljude treba samo slušati. Sve ostalo, prijedlozi i kritike, ma koliko dobronamjerni bili, nailaze na otpor.
Ja više ne pričam toliko. Ne mogu. Sve moje najbliskije prijateljice pronašle su i ostvarile emocionalnu sigurnost. Više se ne prezentiraju kao individua, nego kroz svoj par. Uviđam da nam ponestaje tema za razgovor. Njihovi životi ne odskaču od prosjeka, ali u usporedbi s mojim, u kom se već mjesecima ne događa apsolutno ništa, pršte od pozitivnosti i dinamičnosti. Po prvi puta, otkako znam za sebe, ostajem bez teksta. Nemam što podijeliti s njima. Znam da me žale, i ne podnosim njihovo sažaljenje. Malo, pomalo prorjeđujem susrete s njima jer me svaka od njih na svoj način, neminovno podsjeća na moj poraz.
Da sam iskrena, priznala bih im koliko sam ustvari očajna i koliko im zavidim na svemu. Priznala bih im da se hranim mrvicama nade i da živim isključivo od svoje prošlosti. I moja je stvarnost, jednom davno, izgledala obećavajuće. Ali, život nas uvijek iznova iznenađuje. Mene većinom negativno.
Jedva to priznajem sebi. S druge strane, prijateljstvo bi trebalo počivati na iskrenim temeljima. Moje prešućivanje istine zahlađuje naše odnose. Bježim. Trenutno sam samo za to sposobna.
Znam da sam nekada bila drugačija. Nekada sam bila pristupačna i strpljiva i tako rado pomagala drugima. Imala sam lijepu riječ za svakoga. Bila sam kadra opraštati i imati razumijevanja čak i za one koji to nisu zaslužili. Bila sam ambiciozna i usredotočena. Bila sam hrabra i sigurna u sebe. Sve je to iščezlo iz mene, a da ne znam ni kada ni kamo.
Možda zato što volim pogrešnog, koji je zapravo bio pravi. Prvi pravi. Odnosno, trebao je to biti. Možda zato što sam vjerovala u Njega više nego u sebe. Možda zato što je svaki udarac, zato što je bio od Njega, bolio dvostruko i trostruko i stostruko više. Možda zato što mi nije pružio ni priliku... Došao je, pustio me da se zaljubim u Njega, zatim otišao. Tek tako. Bez ijedne riječi. Kao da nisam bila dobra i lijepa i draga. Kao da nisam bila dostojna...
Našao je jednu, pa drugu, pa treću. Ja cijelo to vrijeme nisam imala nikoga. Sklanjala sam se. Izbjegavala. Odbijala. Bilo mi je nezamislivo da bude netko drugi...da ne bude On. Znala sam da bih uvijek iza zatvorenih očiju zamišljala Njega. I, da... nikada se nisam prestala nadati...da će jednom progledati, shvatiti... Da će proći barijere mog srama, neiskustva, moje poniženosti i straha. Da će prvi uvidjeti tko sam ja... nešto više od zgođušne cure. Da će me zavoljeti radi mene...
Ali, nije. O, ne. On je nastavio izmicati, imun na mene, moje vrijednosti i pokušaje. Obezvrijedio me onim čime me je zamijenio. Ja sam se naposljetku povukla.
Natrag, u tamu i sjenu. Na mjesto gdje mogu skrovito patiti i umirati za Njim, tako da On to nikada više ne dozna. Ondje gdje se mogu mirne duše trovati sjećanjima i gušiti u svom očaju. Ondje, gdje iz prikrajka mogu vidjeti kako svi drugi žive donekle ispunjene i donekle smislene živote...svi drugi, pa i On. Svi, osim mene.
Nikome ne mogu povjeriti svoju priču. Priznati da me nitko nikada nije ni dotaknuo, da sam se čuvala za Njega. I da je On to prezreo i odbacio. Ljudi me smatraju lijepom i umišljenom. Misle da sam razmažena, da dobivam štogod poželim, da se igram tuđim osjećajima i sve podređujem sebi. Znam da i On to misli. Ne krivim Ga zbog toga, ionako me uopće ne poznaje. Krivim Ga tek zato što me nikada nije poželio upoznati...
Sigurna sam da ne zna ni kako mi je. Ja sam tako dobra glumica... Kad Ga ugledam, okrećem glavu na drugu stranu, iako mi koljena klecaju i srce želi iskočiti iz grudi. To se ne vidi. Prolazim, ne pozdravljam. Kao da znam kamo idem. Kao da sam potpuno indiferentna prema Njemu. Kao da Ga stvarno ne poznajem. Nismo progovorili ni riječ već pola godine...
Možda više ni nećemo. Ne znam. Ne vidim izlaza iz ovog začaranog kruga samouništenja. Svijet mi se ruši, a On ide dalje bez zastajkivanja. On ne zna i ne zanima Ga. On živi, a ja mjesečarim, vegetiram, životarim.
Ne idem nikamo i držim se podalje od novih ljudi, novih mogućnosti. Okružila sam se oklopom i zidinama kako nitko više nikada ne bi prodro u moj mali, nesigurni svijet i povrijedio me, kao On. Čini mi se da ću zauvijek ostati sama. Sama i nesretna.
Iako znam da postoji netko tko me voli. Njegova je ljubav na trenutke agresivna, na trenutke obeshrabrena. Nije mi to nikada priznao i nikada ni neće. U svakom slučaju je postojan. I žao mi ga je. Jer nas dijele godine, moja neuzvraćena ljubav i nekoliko kobnih okolnosti. Možda bih ga mogla zavoljeti, jednom, da si dopustim, da se prepustim, ali... ne smijem. Nikada to neću smjeti. Zbog nekoliko kobnih okolnosti.
To je to. Moje osobno ništavilo. Melankolija, depresija i sjeta. Potpuna bespomoćnost. Opetovano ništa...iz dana u dan. Godinama.
Zato tako teško ustajem svakog jutra. Najradije bih spavala dok konačno ne prespavam. Dok se konačno ne dogodi neki ludi, neočekivani preokret koji će me vratiti u život, koji će me vratiti na staro. Onakvu kakva sam bila, onakvu kakva uistinu jesam.
Postoji li netko takav? Jači i od sudbine? Ako i postoji, nije na vidiku...još ne, i tko zna kad će biti... ako ikad.
Nitko ništa ne zna. Nitko mi ne može pomoći. Ja sam ostavljena i zaboravljena. Ja sam smrvljena neuslišanim molitvama. Ja više nisam nitko i ne posjedujem više ništa. Ja sam sablast i puka egzistencija, bez radosti, nade i cilja. A Njega nije briga.
Nikada Ga neću dotaknuti. Imat će Ga druge, a meni će zauvijek ostati nedostupan i nedodirljiv. Naposljetku će zaboraviti i da me je zaboravio. Neće me nikada potražiti u mraku u koji me je zatočio. Neće uopće misliti, razmišljati, zamišljati. Neće se čak ni kajati.
A ja?... Ja ću nastaviti bolovati, naizgled daleka i nedodirljiva. Okrutna. Hladna, umišljena kraljica kojoj nitko nije dovoljno dobar. I nitko neće shvatiti da sam voljela i da volim...destruktivno i do ludila. Nitko neće uvidjeti koliko sam ranjena i povrijeđena. Nitko me nikada neće imati. O, ne.
Ponavljačice
Sjedimo tako nas 6 veličanstvenih u već legendarnom Amsterdamu i krademo Bogu minute(koje DOZLABOGA sporo prolaze). Sve je po starom: 6x kava sa šlagom + 6x čaša obične, (po najnovijem) nezagađene vode(iz vodovoda); sviraju Maroon5 (pa ne može baš SVE biti u znaku broja šest!): "This love has taken its toll on me...she said 'goodbye' too many times before...", a tema razgovora, na kojoj smo zapele i s koje se ne mičemo jest... LJUBAV...ah, LJUBAV...
Kao da smo proklete i uklete, stalno prebiremo po istim prljavim tangicama koje svaka od nas ima, i prepričavamo sve već tisuću puta dotada prepričane dosadne teze i teorije; jedna drugu tješimo s "bit će bolje" mada u to ne vjerujemo. Jer, uvijek može biti samo gore. JOŠ gore. Gore od (naj)goreg. Dovoljan dokaz smo (si) mi same!Možda je to ironija, možda sudbina, a možda sprdačina, ali trenutačno proživljavamo drame. Svaka svoju, bizarnu i u svojoj bizarnosti bizarno jednostavnu. Možda baš zbog toga - bizarno!-nerješivu.
I sve se svodi na xy, naravno. I na činjenicu da nijedna nema pojma kako odgonetnuti svoju osobnu xy nepoznanicu. Kako od krhotina sastaviti koliko-toliko vjerojatnu priču. Kako dešifrirati te čudne, nedorečene poruke koje povremeno pristižu s drugog planeta(Marsa). Kako prihvatiti mogući poraz, mogući kraj(mada, realno, nema kraja bez POČETKA...kojeg, pogađate, nije ni bilo...); kako nakon toliko vremena jednostavno...ODŠETATI dalje, bez osvrtanja. I početi iz početka. Lakomisleno ponovno ući u rizik, ponovno se svjesno izložiti opasnosti ulaganja u neku drugu nerješivu jednadžbu, ponovno zaigrati istu igru bez kraja i konca, ponovno proći to isto, s NEKIM drugim, ili - ne daj, Bože!- nešto JOŠ GORE! Kako? Zašto?!
Vjerojatno baš zbog straha od funkcije 'repeat' ostajemo ovdje gdje jesmo, mada ne vidimo smisla. Imamo ih, nemamo - isto je! Oni svejedno nikada nisu STVARNO tu. Prisutne su tek zbrka, strka i konfuznost. A opet ih ne možemo pustiti da odu samo tako, kao da smo najgore sadomazohistice na svijetu. Kao da ne znamo (za) drugačije. A možda ni ne znamo (iako će prije biti da NE ŽELIMO); možda se samo uz njih, oličenja nesigurnosti, osjećamo sigurne. Starih navika nikad se nije tako lako otarasiti...o OVISNOSTIMA da i ne pričamo. To je znano iz povijesti. Repetitio est mater studiorum, zar ne?
A oni imaju pravo kad kažu da smo sve iste. Da sve reagiramo isto. Da radije vjerujemo njima, nego vlastitim očima. Da se svjesno zavaravamo i lažemo svom odrazu u ogledalu (u trenucima kad nam oni otkažu pola sata prije) da još ima nade...
Neumorno si tako lažemo, dok dani, tjedni i mjeseci prolaze pored nas; vegetiramo, te si tek povremeno priuštimo pokoji histeričan ispad. Da bismo nakon toga ponovno zamrle. Povukle se u svoja četiri zida i prekrile pokrivačem preko glave, nadajući se da ćemo zaspati i prespavati...sljedećih nekoliko stoljeća. Nažalost, probudimo se već sutra. A možda čak ni ne zaspimo. Jer, nema te vidljive granice između jučer, danas i sutra. Sve se ionako svodi na njih, odnosno, na bolnu istinu da još uvijek nisu nazvali, a prošlo je...koliko ono? Godinu dana vjerojatno.
A onda dođu njihovi poznanici, prijatelji, starija braća (whatever) i pljusnu nas onako zidarski - istinom. Da oni nisu bili spremni na vezu jedino - s nama(u tom slučaju započnemo s detektivskim potragama po gradu, ne bismo li na nekoj njihovoj lijevoj svirci ili utakmici barem na trenutak ugledale DOTIČNU... i pritom zaboravljamo da će boljeti ISTO, bilo da je ljepša ili najgori akrap na ovome svijetu. I, IMA Boga - uvijek je akrap!!!); ili nam, pak, prodaju muda pod bubrege u cilju ostvarenja prljavih (osobnih) planova - ne bi li nas ZBARILI, da preciziram, jer to što su naši najdraži ĆORAVI, ne znači nužno da su i svi ostali!
Prije negoli trepnemo, tako glupe i naivne, kakve jesmo, dio smo nekog trokuta za koji ne vrijede nikakvi (ko)sinusovi poučci. Nema ni naprijed ni nazad. Nikamo. Krivnja je, naravno, isključivo naša, a ONI junački peru ruke i brane se šutnjom, OPET. Kao da su cijelo vrijeme pričali zidovima.
***
Kad mi je PRVI put otkazao, POLA sata prije, cmizdrila sam naočigled cijelom busu, i poznatima, i nepoznatima. Iako nikad prije nisam plakala, ni zbog koga. On nije bio bilo tko; on je bio... ON. I plakala sam cijelo to poslijepodne. I sutra, i prekosutra. U privatnosti svoje sobe, doduše. Ali, zato je dodatni napor zahtijevala glumačka točka koju sam ponavljala u javnosti, nekakav mix indiferentnosti i (pre)dobrog raspoloženja.
Skakala sam na svaku zvonjavu mobitela, telefona, mikrovalne(skoro). Prvi tjedan još sam živjela u nadi da će se (po)javiti. NIJE SE (PO)JAVIO. Prošla su dva tjedna, tri... mjesec dana... NIJE SE (PO)JAVIO. Pa sam se javila ja njemu. Opet. Njegov odgovor ne da je bio šamar. Bio je to nokaut. Rekao mi je da mora UČITI, te da nema baš previše vremena(za mene). U napadu očaja, sve sam dane koje mi se nije javio(jer je, jadan, taaaaaako naporno UČIO) preračunala u sate. Ispalo je negdje blizu tisuću. A od tih TISUĆU on nije mogao izdvojiti JEDAN JEDINI! Pa ipak, još uvijek je bilo lakše VJEROVATI mu, negoli pogledati istini u oči. Tako mi je u mazanju vlastitih očiju proteklo još mjesec i pol.
Onda sam ipak uspjela inscenirati susret s njim. Došla sam svježe ofarbana, isfenirana, nalickana, namackana, na štiklama, u besramno kratkoj suknjici, s push-upom, obavijena oblakom parfema, s rukama u džepovima (jer su se abnormalno tresle), odlučna u namjeri da se napravim posve nezainteresiranom i pokažem mu da me (više) nije briga...
A on, on je došao ( u trenirci) i glupo mi se nacerio. Vjerojatno ne moram ni napomenuti da sam se istog trenutka rastopila kao sladoled od vanilije...i da me se žličicom moglo sastrugati s pločnika.
No, ispostavilo se da uopće nije važno što su mi trubili kamiondžije, motoristi, biciklisti, traktoristi... PILOTI; on se ponašao kao da nije primijetio, nije me ni pošteno odmjerio. Samo se još jednom nacerio (kad je odlazio) i stisnuo mi drhtavu ruku. Rekao mi da ćemo se vidjeti (možda jednog dana...). Bilo je to još jedno obećanje koje nije ispunio. Bio je to početak kraja (mog, ne njegovog!!!).
Budući da nisam pronašla odgovarajući štrik, niti savladala averziju prema tabletama, tek sam uspjela zamisliti svoj (možebitan) suicid. Jako. Dramatično. Kao u svakoj pravoj tragediji. Ono, nakon moje smrti, on bi udarao šakama i svojom glavom blesavom o zidove, svijao se od duševnih boli, čitao moje zapise i dnevnike, ostao sam CIJELOGA ŽIVOTA ili - još bolje - naposljetku od silne tuge, slijedio moj primjer.
A vraga bi bilo tako. Možda bi se (malo) šokirao i taj bi ga šok držao (punih) tjedan dana...
...nakon kojih bi nastavio po starom, možda mučen (malom) grižnjom...
Jer nije sa mnom otišao na tu (jebenu) kavu. Jer nije želio da se u njega zaljubim (a kao da sam ja to htjela!). Jer sam mu išla na živce i jer me se nije diplomatski riješio, nego je jednostavno dao petama vjetra. Bez osvrtanja. Najgore od svega bilo je to što ga nisam mogla nizašto okriviti, jer - na kraju krajeva - NIČEGA NIJE NI BILO. Tek indicije koje su MOGLE označiti naš početak, ali nisu...iz nekog razloga (poznatog isključivo njemu) nisu...
U biti. Da ne duljim. On je otišao. Još davno. Definitivno. A ja sam ostala...čekati. Nešto. Promjenu. Preokret. Sretan rasplet te nadasve besmislene drame. A zašto? Zato što mi je on rekao da će (mi) doći...rekao pa porekao.
***
A sad... sad sam se, kao, pomirila s tim da njemu uopće nisam bila važna toliko koliko sam htjela biti, odnosno(da ne ublažavam istinu), da mu uopće nisam bila NIMALO važna, i, kao, sad ne bih bila s njim ni da me na koljenima moli, pa opet...
Trgnem se kad netko izgovori njegovo ime, još uvijek znam njegov telefonski broj, broj mobitela, datum rođenja i registraciju (i nesvjesno provjeravam registraciju svakom golfu u gradu); još uvijek ga pronalazim u romanima i pjesmama...
...i pitam se zašto je tako moralo ispasti...ZAŠTO?
Pitam se jesam li pogriješila, i gdje. Je li to bio definitivan kraj (bez ikakvog početka), ili jednostavno nije bio trenutak da se nešto realizira; pitam se hoću li ga napokon pošteno zamrziti... Odgovora, naravno, niotkuda. Tek eventualno neko 'možda (jednom)'...
Jedino što sam si priznala jest da trebam vremena...da prebolim.
***
I eto...ništa novo. Ispričala sam tu svoju staru priču samo zato što je na mene bio red. Očekivano, zavladala je šutnja za našim okruglim stolom... izostalo je čak i uobičajeno "bit će bolje" (napokon!). Ionako nema ni naprijed ni nazad, nikamo, ni za jednu od nas. Već smo se i pomirile s time, iskreno rečeno. Gotovo kao da ne znamo (za) drugačije (iliti ne želimo, whatever). Pretpostavljam da smo zato ponovno došle u Amsterdam. Inače, mogle smo biti i negdje drugdje, bilo gdje. Ali. Starih navika nikada se nije tako lako riješiti...o ovisnostima da i ne pričamo. I pepeljara je ponovno prepuna opušaka...
Možemo pokušati otići, smetnuti s uma, na kraju krajeva, uvjeriti se da ZABORAVLJAMO...opet ćemo se vratiti. To je znano iz povijesti. Repetitio est mater studiorum...
I jedini način da budemo na sigurnom...barem još neko vrijeme.
