do you know you made me die?


slutim novu oluju
šutim
opet sam bježala pred sjenama
snijeg je škripio pod mojim koracima
opet si me uspio povrijediti
(nisam se zamarala glupim pitanjem
'zašto')
mada si me prisvojio
rekao mi da sam
tvoj melankolični mali

anđeo

u

mraku

čudnih
očiju
nestvarnih, plahih
očiju boje jeseni
očiju ranjene srne
tvoj prljavi mali

anđeo

u

mraku

dobrovoljno sam si
strgnula krila
zapalila ih
u naletu destrukcije
u ime Ljubavi
(koje Ljubavi?)
sad ispada
da me nikada nisi
volio
da me nikada nisi
zamolio
da ostanem
zauvijek
i poslije...
dobrovoljno sam zakoračila
u ovu tamu
sada više nema povratka
ni za jedno od nas
(i ti to jako dobro
znaš!)
nemoj se zavaravati:
nisi još upoznao
moju istinsku mračnu prirodu
nalikujem li ti na anđela
plavokosa
razodjevena?
nemoj se zavaravati:
ti si me učinio ovakvom
ti si me obilježio
svojim prstima
svojim usnama
(anđeli ne gube nevinost
baš svaku noć, zar ne?)
ovaj mrak je naš
zajednički
nitko ne može rasvijetliti pakao
nemoj se zavaravati
podjednako smo u tome
jednaki smo u svemu




27.11.2005. u 01:08 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

angel in dark

Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)

Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)

Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)


Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?

Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?

Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.

V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana