your day (your night)
još samo noćas
sjest ću na rub tvog kreveta
nečujna, svilena sjena
vrhovima prstiju dotaknuti ti čelo
upiti se u tvoje snove
neopažena šetati luckastim krajolicima
tvoje podsvijesti
tiho i još tiše
kako ne bih uznemirila
oprezna čudovišta u tvojoj Tami
ne podizati oluje, ne rasipati fine slojeve prašine
s poluzaboravljenih pjesama
zagubljenih davno
rasipanih
nikad napisanih
zar si sve to uistinu ti?
tako mračan i složen
tako naivan u svojim planovima
tvoje je lice neobično krhko
u snu ti je pokrivač skliznuo s ramena...
osjećam se kao da sam ostarjela tisuću godina
(do jutra će od mog posjeta
u sobi ostati samo mirisna magla)
vraćam sve na svoje mjesto
tako mora biti; svako pitanje je suvišno
razlozi ne postoje
zar su ikada i postojali?
odlazim da se ne vratim
nećeš me više susresti
mada ćeš me tražiti
u sličnim licima
i poznatim ulicama...
ne pitaj: ni čarolije nisu ono što su bile
(samo su se raspršile)
a svijet je previše predvidljiv
da bih te mogla iznenaditi nečim
pa ipak nisam zaboravila
(znaš da ne zaboravljam datume)
ne želim iskušavati granice svoje kreativnosti:
ove godine darovat ću ti samo slutnju
da je (možda) moglo drugačije...
...samo da smo SMJELI...
otići ću prije jutra
hladnog i posrebrenog preranim snijegom
gola
bosa
ranjena
znat ćeš da sam bila tu:
za mnom će šaputati zidovi
i stakla i sjene:
posljednji rođendanski poklon
od mene
