|
Ležala sam na podu slytherinske društvene prostorije i igrala se s nečijom patuljastom pufnicom. Moj mačak George je odavno požderao moju pufnicu umjesto doručka, pa sam na ovaj način liječila stare rane. Društvo mi je pravio Zabini koji je po turski sjedio u crnom kožnom naslonjaču i čitao strip na posljednjoj stranici Odgonetača.
Zijevnuo je. „Dosadno mi je.“
Podigla sam pogled. Djelovao je umorno. „Gdje su ostali?“ upitah.
Slegnuo je ramenima i opet zjevnuo, prošavši prstima kroz kosu. Upravo tad se otvorio portret i unutra su ušle Roxy i Maggie. Maggie je bila namrgođena zbog nečega, dok joj se Roxy grohotom smijala. Nisu svratile do nas nego su odmah otišle pravac spavaonica.
Oteo mi se hihot. „Blaise, sliniš.“
Zatreptao je i vratio se u stvarnost. „Oprosti, malo sam...odlutao.“
„Blago rečeno.“ Iscerila sam se. „Zašto je ne pozoveš van?“
Zabini je djelovao zatečeno. „O čemu ti pričaš?“
Prezrivo sam otpuhnula i zamahnula kosom. „Joj daj molim te! Kao da nisam primjetila kako svaki put gledaš Roxy? I slijepcu bi bilo očito!“
Ugriznuo se za usnu. „Što ona kaže?“
„Rox?“ upitah. Kimnuo je glavom. „Ne naslućuje ništa.“
„I šta da radim?“ sramežljivo je upitao, ugriznuvši se za usnu. Bilo mi je smješno vidjeti ga tako smušenog, ali sam se suzdržala od smijanja.
„Pozovi ju van“, opet sam predložila. „Posjet Hogsmadeu pada točno na Valentinovo.“
Zabini se malčice ozario što je i mene nasmijalo. „Samo je nemoj odvesti u čajanu Madame Puddifoot. Tamo je ljigavo.“
„Ma ti si srce, Alexis!“ Zabini se ustao iz naslonjača i sagnuo da me poljubi u obraz.
Namignula sam mu. „Pazi da te Roxy ne vidi kako me ljubiš. Mogla bi svašta pomisliti.“
Zabini se još jednom osmjehnuo prije no što se portret ponovno otvorio. U društvenu prostoriju je ušao Brendon u prilično lošem stanju. Iz nosa mu je (opet) curila krv, imao je posjekotinu na donjoj usni, a očito ga je i boljela noga s obzirom da je šepao.
„Može mala pomoć?“ propentao je dožavši do nas.
Ja sam samo frknula nosom i nastavila gnječiti patuljastu pufnicu. Zabini je djelovao zatečeno, a razumjela sam i zašto. Vjerojatno je očekivao da reagiram kao i onda kad ga je Bradin udario. No umjesto da mu pohrlim u pomoć, okrenula sam mu leđa i prekriženih ruku zagledala se u jezičke plamena koji su u kaminu gutali cjepanice.
„Sjedni stari“, ustupio je Zabini svoje mjesto u kožnom naslonjaču Brendonu. On je bolno sjeo, zajaukavši. „Što se tebi dogodilo?“
Brendon nije stigao odgovoriti jer ga je u tome omeo Bradinov i Evanin dolazak. Oboje su se šepurili kao paunovi. Bradin se još jače iscerio vidjevši Brendona kako se grči u bolovima, a Evan se ponosno isprsila i potpalila cigaretu.
„Ja se od sad klonim vas dvoje!“ prosiktao je Brendon. „Shvaćam zašto me Bradin udario onaj dan, ali koji si me vrag ti išla gađati urocima, a zatim tući golim šakama?“
Evan je slegnula ramenima. „Bilo mi je dosadno.“ Hladnokrvo mu je otpuhnula kolut dima u lice. Zakašljao se što je nju nasmijalo.
„Žene i PMS...“ ogorčeno promrmlja Brendon.
„Daj se ne duri ko derište!“ promrsio je Bradin i obgrlio Evan rukom, pogledavši u nju kao neprocjenivi komad zlata. „Moraš priznati da udara bolje od većine muškaraca!“
„I morala je to demonstrirati baš na meni?!“ i dalje se pjenio Brendon. Sad je već stvarno zvučao djetinjasto.
„Daj odjebi više!“ odbrusio mu je Bradin i poljubio Evan. Poljubac je bio dug, strastven i - mokar. Nakon toga se još zadovoljniji sobom obratio Brendonu. „I šta ćeš sad? Otići u bolničko krilo i zanovjetati Madame Pomfrey da ti previje rane jer te cura pretukla?“
Brendon je otvorio usta da odgovori Bradinu, ali je umukno. Bijesno je ustao i otišao u spavaonicu, mrmljajući si u bradu: „Tretiraju me ko zadnje smeće...“
„Ovo je bilo interesantno“, prokomentirao je Zabini nakon što Brendona više nije bilo u blizini.
„Definitivno“, kimnuo je Bradin glavom i sjeo u naslonjač, a Evan k njemu u krilo. Opet su se poljubili.
„Ostavite to za osamu vaše spavaonice“, zgroženo sam rekla, sklanjajući pogled od njih dvoje. Evan se nasmijala paleći novu cigaretu.
„Alexis!“ iznenađeno je rekao Bradin otevši Evan cigaretu i udahnuvši dim. Tek joj je tad vratio. „Bila si tu cijelo vrijeme?“
Mrzovoljno sam kimnula glavom.
„Kako to da nisi stala u obranu svog voljenog?“ i dalje je Bradin zvučao iznenađeno.
„Zato što me može poljubiti u moje lijepo dupe!“ gorljivo sam odgovorila, pustivši patuljastu pufnicu. Odskakutala je na drugi kraj društvene prostorije.
„Očito da je netko od pristunih ipak u PMS-u...“ promrmljao je Bradin, prije nego je ponovno oteo Evan cigaretu.
*****
„Kako to mislite da je nemate?!“ ljutito sam udarila šakom o drveni pult iza kojeg se krila Madame Pince. Ona je djelovala kao da joj je neugodno. „Ja sam tu knjigu rezervirala još prije zimskih praznika i zahtjevam da mi je date!“
„Žao mi je, ali vaša se rezervacija negdje pogubila tako da sam morala knjigu proslijediti dalje“, pravdala se Madame Pince, poslagujući pergamente po kojima se polijala bočica tinte koja je prsnula zbog jačine mog udarca o stol.
„To je nepravda!“ viknula sam ljutito. „Gdje vam je knjiga žalbe?!“
„Gospođice Parker, ovo je knjižnica“, podsjetila me ona, pokušavši zvučati strogo. „Molim vas da se primirite i utišate inače ću biti primorena...“
„Ne prijetite mi lešinaru stari!“ prekinula sam ju u nastojanju da dovrši svoju rečnicu.
Madame Pince je stisnula usne. „Već sam vam rekla. Te knjige nema. Trenutno je kod nekog drugog. Naprosto ćete morati čekati da...“
„Ništa ja neću čekati“, nastavila sam se pravdati. „Samo vi meni kažite tko je ta osoba i ja ću odmah porazgovarati s njom ili njim.“
„Ne mogu to uraditi, to je poslovna tajna“, odbrusila mi je Madame Pince, streljajući me pogledom.
„Oprostite, ali kanite li se vas dvije ovdje prepucavati cijelu vječnost ili možemo i mi ostali doći na red?“ začula sam tih, ali ljubazan glas iza sebe.
Lecula sam se i okrenula. U žaru svađe s Madame Pince, nisam primjetilada se iza mene stvorio red. Uzdahnula sam i pomaknula se u stranu. Onaj dečko koji mi se obratio uputio mi je zaigran osmjeh. Pružio je Madame Pince knjigu, a da oka nije skinuo s mene. To me natjeralo da skrenem pogled kako se ne bi zahihotala.
„Oh Doriene, pa ti si dar s neba!“ obratila se Madame Pince tom dečku. Oboje smo pogledali u nju u čudu. Razrogačene oči su joj oduševljeno sjajile, a svoje tanke usne je namjestila u osmjeh. No kad se okrenula prema meni, zvučala je strogo i osorno. „Evo vam knjige koju ste tražili, gospođice Parker! Imate sreću što je Dorien odabrao baš današnji dan da vrati knjigu jer mislim da bi mi u suprotnom razorili cijeli stol!“
Pružila mi je staru i debelu knjigu, izlizanih stranica i prašnih korica, u ruke. Osmjehnula sam se šire nego ikad, pročitavši naslov. Okrenula sam se na peti i sretno poskočila. Dorien me i dalje gledao sa zanimanjem.
„Znači ti si onaj koji mi je ukrao knjigu?“ upitala sam ga vragolasto.
„Nisam znao da si je ti rezervirala“, branio se on i dalje sa smješkom na licu. „Dorien.“
Prihvatila sam njegovu ispruženu ruku. „Alexis.“
„Drago mi je.“
Nakon tog posljednjeg osmjeha koji mi je uputio, razlog mog dolaska u knjižnicu je posve ispario iz glave. Knjiga koju sam tako dugo čekala odjednom više nije bila važna.
|