Why do all good things come to an end?

nedjelja, 31.08.2008.

Ovo je 100% moj zadnji post...Ok, nije baš zadnji na blogu, nego zadnji prije početka škole (htjela sam biti zločesta i zezati vas na račun *zadnjeg* posta, no nisam mogla, nisam ja takva....).
Uglavnom, bit ću kraća jer mi za 5 min počinje House...
Neki očajavaju zbog škole, govore srcedrapateljne rečenice i uzdišu. Ja u početku škole ne vidim ništa loše. Bar ne u ovom mjesecu....
Zar nitko ne razmišlja o tome kako će vidjeti svoje drage kolege i prijatelje, kako će zafrkavati i bacati (ljepljive, smrdljive ili teške) projektile na mlađe generacije ili kako će nervirati naše jadne razrednice koje s nama ne mogu na kraj.
Uz opisano, zabava je zajamčena..................................................................
Nikada mi škola nije bila nešto posebno draga, ali bilo je smiješnih i lijepih trenutaka možda više nego ružnih. Bar u mome razredu (koji je poznat po dilanju droge; šalim se, zasad su stali na snifanju tableta pod satom, vjerojatno andola.). Ja živim za takve lijepe trenutke u životu. Nikada ne znamo što donosi sutra i možda je to i najbolje. Tako možemo iskoristiti i uživati svaki minut života.


sweetest goodbye by ~assya

| 21:52 | Don't tell me what I can't do (44) | Us vs. Themf | You have three options: Run, hide or die | # |

Ne volim ljeto. Puno mi je draža jesen. Ne zbog škole. Jednostavno me deprimiraju razmišljanja koja mi se vrzmaju po glavi kada imam vremena. Možda je bolje što je počela škola. Osjećam da više nisam ista kao prije.
Totalno sam se promijenila. Više razmišljam o budućnosti. To me plaši.
Moje doze humora su se smanjile na minimum. Više ne gledam humoristične serije.



Sono Qua by *Amatorka


Želim da mi ova godina prođe što brže. Jer ne želim gledati suze u
svom razredu. Ne želim slušati isprazne riječi i razgovore. Ne želim biti ona
za koju svi misle da sam kamen i da nisam osjećajna. Ali jesam.
Znam da ću sa pravim prijateljima ostati u kontaktu. Ma koliko daleko bili.
I znam da oni neće nikada prestati razgovarati sa mnom. Ma kako nam se putovi razišli.
Želim ove godine otputovati negdje. Pobjeći. Staviti pauzu na filmu moga života. Odvojiti se od stvarnog života. Od problema. Od svakodnevice.







Oduvijek mislim da sam brbljava osoba. I jesam. Ali kada pišem post odjednom nemam što reći. Tek kad mi netko predloži ideju ili kad mi ona sama dođe. Preglupo.
Ljeto kao ljeto. Nemam što raditi. Trenutno gledam neki film sa dvd-a koji sam posudila u videoteci. Tako da ovo pišem u maloj stanci gledanja.
Moje se slobodno vrijeme svodi na put krevet - plaža - tv - kompjuter - videoteka - kompjuter - knjižnica - dnevni boravak. I to je to. Izlasci ne dolaze u obzir jer su svi negdje otišli. Uglavnom na selo. A meni se, iskreno, meni se nigdje ne ide, pogotovo ne negdje gdje se ne može kupati.



Survival by ~Adams07

Iskreno, ne znam što bih više napisala. Teško se privikavam na blog posebice kad su u pitanju završetci. Ipak ja nisam neki pisac. Jer bih inaće to znala. Ah, još jedna stvar u ogromnom nizu koju ću trebati naučiti.





Nikad ne znam što da kažem kod prvog posta; odavno nisam pisala blog jer nisam imala ništa za reći. Po tome ne bih trebala uopće otvarati blog. Ali ipak jesam. Kao da neka viša sila odlučuje umjesto mene. Ili je to samo ovisnost. Tko će znati? Uglavnom ovo ljeto sam se iskupala, isunčala, istračala sa frendicama sve što se istračati dalo. Ali to ne znači da sam uvijek takva. Frendice su mi gotovo sve takve i jednostavno sam popustila njihovim navikama. Ali samo preko ljeta. I nikad više.
Nisam ja za tračanje, laganje ni muljažu. Mene se, jadnu, uvijek otkrije. Čak i budala shvati kad nešto sa mnom nije uredu.Tako da svaki plan pada u vodu i prije nego što je realiziran.
I mislim da bi ovo bilo sve za sada. Iz petinih žila se trudim nešto pametno smisliti za ovaj post ali mi ne uspijeva. Što je očito.

Ovom misli završavam svoj prvi post:




summer scent part i by ~biskuitoreo