utorak, 06.06.2006.
O ŽIVOTU
Prije nego što počnem dosadjivat, promijenila sam blog. Zaboravila sam lozinku i sve ostalo na prošlom pa reko otvorit ću novi. Ionako ne pišem jako često jer mi se neda.
Nemogu više izdržat psihički a bome ni fizički ovu jebeno glupu školu. Ko me natjero da idem u gimnaziju? Najžalosnije od svega je to što sam sama odlučila ići. Uvijek sve čekam da obavim u zadnji čas i sad sam do grla u govnima, o svemu mi ovisi ova godina. To još nikad nisam doživjela da u zadnjem tjednu imam još nešto za odgovarat. U kurcu sam totalnom. Inače mi ni život nije nešto bolji, no neznam što se tu može promijeniti. Nadam se da će nešto zanimljivo nać mi se na putu, a dotad mi preostaje samo da čekam jer neznam što drugo da radim. No sve u svemu, jedva čekam da završi ova školska godina jer više nemogu podnijet te glupe profesore koji nemaju pojma predavati, no glavno da seru učenicima a ne zapitaju se da možda nešto s njima nije u redu. U školi se uče glupe informacije koje će skoro svi zaboraviti u roku od mjesec dana, i koja je onda bila korist uopće trošiti vrijeme na takve gluposti kad je život kratak!!!!
Život je stvarno kratak, može se umrijeti u svakom trenutku, i onda bi u tom trenutku žalili zašto nismo neke stvari u životu napravili. Zato sam odlučila da ću probat živjeti tako da ništa ne prepustim šansi. Al onda pred mene dolazi sudbina. Ja vjerujem u sudbinu i uvijek se nadam da će se nešto neočekivano dogoditi, no nikad se ne dogodi pa sam skontala da neće ništa doći k meni, nego ja moram preuzeti inicijativu. Neznam kako ću to iskombinirati, no vidjet ćemo.
Lakše je reć nego napravit.
Svatko bi u svom životu trebao uživati koliko god bio jadan zato kad smo se već rodili, znači postoji razlog zašto smo se rodili, a mi ga trebamo otkriti. A nećemo ga otkriti ako cijelo vrijeme buljimo u televizor ili učimo neke nepotrebne činjenice. To je gubljenje vremena.
Kako je vrijeme brzo prošlo. Sljedeće godine sam maturant, još uvijek mi to nije došlo do glave. Zvuči tako nerealno, a na fax koji želim upasti, sumnjam da hoću i to me još više jebe u zdrav mozak(ako ga uopće i imam). No nadam se da će nešto barem ići kako treba.
Skontala sam da nema koristi planirati stvari unaprijed jer se uvijek izjalove pa se razočaram. Recimo, sad sam trebala slavit rođendan, slavlje se odgađalo skoro dva tjedna, da sam na kraju popizdila i nisam uopće ni slavila.
Htjela bih živjeti spontano i dan za danom, no previše me strah što bi to donijelo u mom životu ako me razumijete što želim reći.
Eto, odoh dalje učiti, neće se knjiga sama pročitati...da bar, mogli bi osmislit kakava stroj da znanje samo ulazi u našu glavu. svi bi bili pametni, pa bi to opet bilo jadno...
