Still the same...

Evo, kako naslov kaže...Još sve stoji. Dakle, još sam na 58 kila. Cilj mi je do 20-og imati 55.
Izgladnjujem se već danima, a rezultati se ne vide. Gotovo da i ne jedem, želudac mi kruli po noći i teško zaspim, a kile ipak ne idu dolje. Koji je problem? Toliko se mučim, suzdržavam, umjesto da sve pošaljem u 3 pm.....I još ništa ne ide dolje. Nadam se da će uskoro napokon krenuti.
Trenutno sam u nekakvom stanju tupavosti, bolesna sam, imam temperaturu, i na 35 stupnjeva ja se doma smrzavam uz vestu i dekicu, a kad van pogledam - ljudi u kratkim hlačama i majicama na bretelice. No, brzo ću ja ozdraviti, pijem puno tekućine i skoro ništa ne jedem (što je odlično!).
Inače, u utorak idem sa jednim prijateljem na more, u Dalmaciju. S jedne strane, jedva čekam sve to, kupanje, uživanje, a s druge.....Ne znam da li sam spremna na sve to. Da me ON vidi u badiću. Ne, nije da mi je to sad toliko važno, ali nekako....Najbolji mi je prijatelj, imam osjećaj kao da će se nekako...Razočarati u meni kad me vidi u badiću.
Makar su to vjerojatno samo moje uvrnute misli kojih u zadnje vrijeme ima jako puno.
Nekidan sam išla malo u grad da vidim što novoga ima u dućanima, i malo sam isprobavala odjeću....I moram se pohvaliti, stanem u broj 38! Ja, cura koja je do prije godinu dana nosila hlače broj 44 sada stane u 38. Također sam uzela neku trenirku i suknjicu veličine S i odlično su mi stajale. Nekako sam se osjećala....Ponosno? Da, ponosno! I upravo me taj ponos tjera dalje...Kad se samo sjetim kako sam prije izgledala, u doba svoje najveće debljine kad sam imala 71 kilu na 164 cm....To su bili počeci mog ulaska u ovaj "svijet". Zatim eksperimentiranja s raznim dijetama, od kojim mi je jedino UN-ka pomogla....Zatim pohvale ljudi kako sam smršavila, kako sam tanka, pravi komad itd....Sve su te stvari posljednjih mjeseci jako utjecale na mene i na moje samopouzadnje. Postala sam samokritičnija (što je dobro, jer me prije baš bilo briga za celulit, ili recimo salo na nogama), i naučila sam jednu ružnu stvar - kako je ljepota pola posla. Tužno, ali istinito. Čim sam smršavila (znači,i proljepšala se) počela su mi se otvarati neka nova vrata, ljudi nisu mogli vjerovati da sam to - ja. Promijenila sam i osobnost, više nisam bila mala smotana curica koja je uvijek sretna i uvijek radi sve što joj se kaže. Počela sam graditi svoje mišljenje, svoj stil. Postala sam svoja, i stajala iza svega što sam rekla. Postala sam druga osoba koju su ljudi bolje prihvatili. I bila sam sretna, takva kakva sam. Kad razmislim, prije 5-6 mjeseci, kad se sve to dogodilo....Danas si mislim: jesam li još uvijek sretna? Mislim da jesam. No, nisam toliko kao onda. Naučila sam u tako malo vremena toliko novih stvari koje su utjecale na moj pogled na svijet. I tu se opet vrtimo u krug - nova ja....
Mislim da svakim danom postajem sve zrelija, no ono dijete u meni nikad neće nestati. Jer bitno je, iako se borim s nečim opasnim, voljeti živjeti. U prvom redu voljeti sebe. Jer, kako se kaže, ako voliš sebe, i drugi će te voljeti.
Zato drage moje, za svaku skinutu kilu si priuštite neku stvar koja će vas učiniti sretnom i zadovoljnom. A za svaku dobivenu se samo nasmiješite i recite onu staru - od sutra. Jer nikad nije kasno.

Volim vas sve...Uživajte u životu.
Pusa

EDIT: Promijenila sam dizajn jer mi se stvari u boxevima nisu vidjele. Ovaj dizajn je samo privremeni, dok ne napravim novi.

I našla sam nešto na netu. Ako J.Lo može, možemo i mi! (ali, ne zadugo:D)