Can you see my bones?

Sick od crying, tired of trying, yeah I'm smilinge, but inside I'm dying!
Ove su riječi koje me trenutno najbolje opisuju. A možda i uvijek. Zapravo, ni sama ne znam.
Jako sam loše. Najgore što sam ikad bila.
Pitate se zašto se nisam javljala? Evo zašto.
U utorak mi je doma pozlilo, onesvijestila sam se. I došla je hitna, završila sam u bolnici. Tamo su mi dijagnosticirali blaži oblik epilepsije. Danima sam tamo ležala, u nekakvom stanju tupavosti. Ni sama ne znam što se događalo oko mene. Išla sam na brojne pretrage, vađenja krvi, CT i još mnogo toga.
Šopali su me hranom. „Fali mi vitamina,željeza...“. A ja sam, nesvjesna stanja, samo trpala i trpal u sebe. Cijelo sam vrijeme ležala, bila sam potpuno odcijepljena od svijeta. Eto, zato vam se nisam javljala.
Danas sam došla doma. U depresiji sam već jako dugo. Ni ne želim misliti o kilama. Jedino što želim je biti sretna. Zašto je to tako teško? Zašto nikad ne možemo biti potpuno sretni?
Debela sam. Jesam. I svi mi govore da nisam, ali jesam. Ja najbolje vidim ono što drugi ne vide.
Riječi osobe s poremećajem? Da? Ne? Nije ni bitno, zapravo me baš briga. Briga me jesam li bolesna ili zdrava, samo želim skinuti te odvratne jebene kile! Zašto je to tako prokleto teško!? Ne volim sebe, ne volim svoje tijelo, lice, kosu, oči, nos. Ništa ne volim. Zapravo se mrzim. I stalno imam feeling da su svi bolji od mene, koji kurac uopće radim na ovom svijetu?
Danas su me povrijedile neke osobe. Dosad sam plakala, tako da je dio mojih emocija otišao sa suzama. Da nije, ovaj bi post bio još gori.
I ne, uopće ne želim razmišljati ni o čemu. Želim samo uživati u svom svijetu. Gdje sam ja glavna, lijepa i mršava.


A od sutra to provodim u praksu.