Dok su na naš Jadran počeli stizati turisti iz gradova na lijepom plavom Dunavu, mene je put odveo u njihove krajeve i otkrivala sam znamenitosti dunavskih bisera.
Jedan je od njih i Bratislava. Grad koji stalno pokušavam okarakterizirati kao gradić iako je to nemoguće reći za slovačku prijestolnicu s oko 460 000 stanovnika. Ali, upravo u tome i jest njegova draž. Neodoljiva lakoća kojom se otvara duša grada izaziva u posjetitelja osjećaj topline i prisnosti kao sa starim znancem.
Zanimljivo iskustvo u doticaju s Bratislavom jamči već i prizor na ulazu u grad – ugledat ćete NLO.
Mala varka, to se nad mostom uzdiže restoran i vidikovac koji ima 84 metra.
Od mosta do centra Bratislave stiže se vrlo brzo i šetnja starim gradskim ulicama otkriva pravi kulturno-povijesni mozaik začinjen iskričavim duhom grada.
Katedrala sv. Martina mjesto je na kojem su se krunili ugarski kraljevi, a u njoj je okrunjena i Marija Terezija. Na vrhu katedrale nalazi se replika krune sv. Stjepana (za izradu je potrošeno 8 kilograma zlata, a ukupna joj je težina 300 kilograma).
Šetnja starim dijelom nastavlja se sve do Mihaelova tornja (jedina gradska vrata koja su sačuvana do danas) u čijem se podnožju (u veži) nalazi i takozvana točka nultog kilometra, na kojoj su upisane udaljenosti do drugih gradova (njih 29 među kojima su: Rim, Atena, Peking, Moskva, Varšava...).
A slikovite uličice vode dalje... preko trgova do skulptura podignutih i na posve neočekivanim mjestima.
Ubrzo se stiže do Glavnog trga gdje se nalazi Rolandova fontana. Legendarni vitez simbol je borbe za slobodu i Bratislava je jedan u nizu europskih gradova u kojima mu je podignut spomenik (uključujući i našeg Orlanda u Dubrovniku).
O dičnom vitezu na bratislavskoj fontani ne nedostaje maštovitih legenda; jedni kažu da se taj kip okrene jednom u sto godina, drugi tvrde da oživi na Silvestrovo i okrene se na suprotnu stranu kako bi pozdravio (nabrojio) junake koji su tijekom prošlosti branili grad, no dodatak toj priči kaže da to ne može svatko vidjeti; samo odabrani – djevice i građani čista srca.
Samo malobrojni, čini se. Zato za široku populaciju postoje i manje tajnovite, ali ništa manje zanimljive skulpture na gradskim ulicama.
Jedan je od njih Lijepi Naci (Schöne Náci, pravim imenom Ignác Lamár), jedan od onih ljudi koji se obično nazivaju gradskim originalima, vrckast i ekscentričan, hodao je gradskim ulicama, nosio cilindar i srdačno pozdravljao prolaznike, posebice žene (Kistihand!).
Kulturnom nasljeđu bratislavskih ulica pripadaju i spomenici književnicima - slovačkom pjesniku Hviezdoslavu, a istim se putem dolazi i do kipa H.C. Andersena.
No postoje i oni smješteni na nešto neobičnijim mjestima, takav je lik – Ćumil koji viri iz kanalizacije. "Man at work" koji ima malo drukčiju perspektivu, kažu da zaviruje pod suknje. Ako mu protrljate nos, ispunjava želju.
Vrckastih likova ima još:
Napoleonov vojak i Paparazzo
O prvom kruži priča da je zbog ljubavi ostao u Bratislavi pa i danas voli prisluškivati šaputanja zaljubljenih parova koji sjednu na njegovu klupu.
A Paparazzo – pokraj istoimenog kafića – sve će zabilježiti svojim objektivom. I nemojte misliti da ćete mu pobjeći!
Štoviše, mislim da će svatko tko se nađe u njegovu objektivu zasigurno još barem jednom doći u Bratislavu. Mene je definitivno osvojio taj neobični duh grada, njegova kultura, povijest, legende i likovi. I mislim da i moja priča o Bratislavi ovdje ne završava...
P.S. klikom na fotografije možete ih pogledati i u malo većem formatu (a kako je ovo završilo u kategoriji "televizija", nemam pojma) 
|
