< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.


Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.






Vrata

06.11.2012., utorak

Kroz tanku pukotinu vremena sipko se provlači svjetlost. Dlanom dodirujem njezin trag. Neosjetno se rasipa po mojoj koži. Lagano je prekriva, kao čarobna prašina. Topao trag sunca ostaje utisnut na liniji srca.

Otvoren prolaz prema slobodi. Bosonoga trčim u zagrljaj vjetra. Prepoznajem njegov glas. Moj osmijeh ga pozdravlja. Zajedno udišemo miris zaboravljenih cvjetova.

Pronalazim stručak snova. Zaustavljeno vrijeme. To je samo maleni dar sačuvan s ključem koji mi pripada. Lako je pomisliti da se njime uvijek može zaključati taj maleni svijet.

Pa ipak, to su vrata koja se ne zatvaraju.

- 23:48 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Poligon

01.11.2012., četvrtak

Sanja Musić Milanović, voditeljica Odjela za promicanje zdravlja HZJZ-a, istaknula je da se današnja djeca nemilo debljaju jednostavno zato što unose puno više energije nego što je potroše. Škole im ne osiguravaju dovoljno tjelesne aktivnosti, primjećuje ona i predlaže da ravnatelji razmisle o preuređivanju prostora u “poligone za vježbu”. Musić Milanović, konkretno, sa “školskih zidova skinula bi slike i plakate” i pretvorila ih u “penjalice”.
Ako ni to ne pomogne učenicima za smršave, iz razreda treba izbaciti školske klupe, a uvesti trake za trčanje i sobne bicikle pa neka djeca uče tablicu množenja u znoju lica svog."


Ne znam bih li se smijala ili bih plakala nakon pročitanog teksta. Nije sporno da je tjelesna aktivnost potrebna i korisna svakom školarcu, to je zapravo jedina činjenica koja u navedenom tekstu ima veze s realnošću.

Istodobno, na internetskim se stranicama nalazi i članak o Tehničkoj školi "Nikola Tesla" u Vukovaru u kojoj se djeca smrzavaju. Učenici na nastavi sjede u zimskim jaknama, strahuju od neispravnih instalacija, nemaju zadovoljene ni minimalne uvjete za rad. Usredotočeni na viđenje velikih projekata, mjerodavni očito nemaju sluha za probleme malih.

A možda bi se ove dvije priče mogle i povezati. Možda bi doista bilo najbolje da, prema preporuci iz prethodnog članka, vukovarska djeca nastavu provode vježbajući. Tako im zasigurno ne bi bilo hladno.

U učionicama, recimo, razmaknu stolce i postave klupe u redove tako da ih mogu preskakati. Pa održe, primjerice, sat termodinamike. Onda sljedeći sat – biologija. Proučavanje što se događa s ljudskim tijelom na temperaturi od 5-6 Celzijevih stupnjeva. Pa onda tjelesni. Odmah mogu, umjesto kozlića, preskakati preko školskih klupa.

Nakon toga mogu slobodno nastaviti učenje hrvatskog jezika. Lijepo djeci dati da pišu sastavak pa neka i na vlastitoj koži osjete kako su nekoć živjeli pisci... kako im je prokišnjavao krov, a hladnoća probijala do kosti. Odmah će im biti jasno da se iz najtežih uvjeta iznjedre najveći talenti.

Njima se, umjesto sprava za vježbanje, mogu kupiti lopate, tačke, pijesak, vapno, voda... pa neka djeca sama obnove školu. To bi bilo najbolje. Nedvojbeno bi se u tim okolnostima pojačavala i intelektualna i tjelesna aktivnost. Recimo, miješaju malter i recitiraju Cesarića: Tko zna, ah, niko, niko ništa ne zna, krhko je znanje... Uskoro bi upravo ta škola mogla postati primjer drugima. Poligon za vježbanje.

Tako bi svi bili sretni i zadovoljni. Lijepo bi se provodili veleumni projekti i prijedlozi prekaljenih mislilaca iz naših ministarstava, agencija, odjela, uprava, ureda... Valjda oni znaju što je najbolje za djecu. I na kraju, ali ne i manje važno, napokon bismo imali društvo u kojem um caruje, a snaga klade valja.

- 18:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #