Kad krajem kolovoza počnu kapati prve kiše, u njihovu se tihom i nenametljivom tonu pojavi zov Zapisivača.
Ne sjećam se kada se prvi put pojavio taj lik iz začarane bilježnice, ali kad sam ga zatekla, bio je već davni stanovnik svih mojih stranica. Samo je mijenjao taktiku i vrijeme pojavljivanja. Katkad malo zametne trag, utihne, zaspi između redaka ili se pritaji u mojim mislima.
Jednom sam Zapisivaču rekla neka me ostavi na miru, neka se odseli s mojih stranica i prestane me uznemiravati. Baš me briga što šapuće kiša ili kakva je jeka vjetra. Dosadilo mi je osluškivati sjetu koja na me vreba iz prikrajka i onda je još promatrati kako se magličasto provlači kroz riječi.
Zapisivač, lukavac, sjedne mi na rame i mudruje, podvaljuje mi misli, nagovara me da zapisujem.
S vremena na vrijeme pokušavala sam mu pobjeći. No on se uvijek iznova pojavi niotkuda. Zaiskri iz jutarnje rose, namigne sa zvjezdanog neba, zagrli me morskim valom. Bezbroj je načina i bezbroj mjesta na kojima smo se susretali.
Posljednjeg kolovoškog jutra u slutnji nadolazeće kiše odao se zvonkim smijehom iz kestenove krošnje. I riječi su mi se jednostavno potkrale. Iz navike koja pripada plemenu Zapisivača.
|