Kritični trenutak
31.03.2011., četvrtak
Kritični trenutak
Bit će to 31. ožujka u ponoć. Kritični trenutak. O tome raspravlja(lo), prolijeva(lo) se toliko žuči, a stvar je sasvim prozaična: popis stanovništva. Ne znam polemizira li se o toj temi i politizira li se toliko i u drugim zemljama kao u Hrvatskoj, ali sve to što vidim, čujem ili čitam ovih dana potaknulo me da preispitam i neke osobne dojmove i stavove.
Popis stanovništva? Pod suncem ništa novo. Demografija je kao znanost prisutna već pristojan broj stoljeća. Slično kao i brojne druge znanosti koje se bave prikupljanjem i proučavanjem podataka o ljudima i društvu.
Moram reći da ne vidim ništa sporno u činjenici da se provodi popis stanovništva. Da ne obrađujem povijesne podatke, postoje brojni članci o toj temi, od samih začetaka popisa stanovništva do usporednih proučavanja znanstvenih disciplina koje se na neki način bave tim podacima (1, 2, 3, 4).
Međutim, druga je priča kad su u pitanju teorije o popisu stanovništva, od onih pisanih do onih koje se prenose usmenom predajom.
Ako je popis stanovništva potreban da bi se utvrdila demografska kretanja u nekom društvu, i to ne samo ona koja se tiču nataliteta, mortaliteta, odnosno prirodnog prirasta, nego i gospodarskih kretanja, kretanja u obrazovanju i ostalim segmentima društva (primjerice zdravstvenoj i socijalnoj skrbi), sve to – samo po sebi – nije ništa loše i ne vidim u tome ništa sporno.
S druge strane, tvrde neki, ne treba nam, previše je skupo, to je trošenje novca. Ako se ponovno podsjetimo da postoji niz znanstvenih disciplina koje se na neki način bave proučavanjem društva, svakoj je od njih potreban određeni skup podataka. Popis stanovništva izvor je takvih podataka koji se prikupljaju odjednom. Istina, troši se novac. Trošio bi se isto tako da se za svako istraživanje posebno prikupljaju potrebni podaci. Nadalje, znanost, osim povijesnih, treba i nove podatke, one koji nisu stariji od deset godina.
Na cijelu priču o popisu stanovništva nadovezuju se i razne druge teorije, tumačenja, mitovi i legende. Od onih da nas nadgledaju i promatraju do onih da će se manipulirati podacima, pogotovo onim najosjetljivijim, kao što su oni o vjerskim i nacionalnim pitanjima, a posebno se spominje područje politike, tj. manipuliranje podacima za potrebe politike (čitaj: izbora).
Sjetih se sada i one mudre (koja se pojavljuje u raznim varijacijama): Ništa nije samo po sebi dobro ili loše, ovisi samo što o tome mislimo.
Promotri li se stvari na taj način, popis stanovništva – sam po sebi – samo je izvor podataka na temelju kojih će biti dobivene određene informacije.
U čemu je problem? U tome što je manipuliranje počelo i prije samog popisa stanovništva. Bune se protiv manipuliranja, a sami manipuliraju. Povikuju da će popis biti iskorišten i za političke interese, a nisu li svi oni koji pozivaju na određeno ponašanje i potiču nas da se izjasnimo "ovako" ili "onako" upravo potaknuti nekim interesima? Nije li i to svojevrsna kampanja? Da se izjasnimo u što većem broju kako bi bio značajniji broj pripadnika neke društvene skupine, zajednice i sl.?
Dok god se upućuju takvi apeli i dok god se lobira na sve strane – naravno da popis stanovništva dobiva razne negativne konotacije. Ono što je obična činjenica, postalo je spektakl. Kao da sami ne znamo pa nas netko treba uputiti kako ćemo se izjasniti. Žele nas prosvijet(l)iti. Ne zato što smo nesposobni sami odlučiti ili zato što imaju dobre namjere, u pitanju su samo interesi raznih strana i društvenih (interesnih) skupina. Ne bi se inače toliko polemiziralo.
No u nas se ionako o svemu polemizira. Obično je u pitanju neka urota, neka manipulacija. Istini za volju, ni to me ne čudi. Uvijek neki vjetar puše ili netko tjera vodu na svoj mlin. A i mi sami - toliko smo se puta opekli da već i na hladno pušemo.
|
- 10:50 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
Selo ili običaji?
24.03.2011., četvrtak
Postoji li neki običaj koji biste se usudili okarakterizirati kao zastrašujući primjer ljudske gluposti? Mislim da bi mnogima kao prva asocijacija isplivao neki ogledni primjerak koji obično povezuju s čuđenjem, zgražanjem i koji potiče na promišljanje o društvu i vremenu u kojem živimo.
Pitanje postavljeno na početku: biste li se usudili upućuje na činjenicu da se, kad je riječ o običajima, koji su duboko ukorijenjeni u narodnom životu i svojstveni svakoj kulturi, nalazimo na prilično osjetljivu području.
Iako postoje i oni primjeri o kojima bi se vrlo brzo postigla suglasnost u mišljenjima, ipak je potrebna poprilična doza opreza kad je riječ o toj temi, jer uvijek postoji opasnosti da, zbog kojekakvih razloga (čak i pukog nerazumijevanja), zaglibimo u entocentrizam, netoleranciju ili kakvu sličnu ljudsku tvorevinu.
Zbog svega navedenog, a ponajprije da pokušam doći do nekih odgovora i oslobodim se mogućih predrasuda i neznanja o našoj kulturi i tradiciji, moram istaknuti da postoji običaj koji nikako ne razumijem, koji mi se ne sviđa i koji ne prihvaćam, a prošao je kroz moje dvorište. Doslovce. I bez mog htijenja i odobravanja.
Naime, u jednom dijelu sjeverozapadne Hrvatske postoji navada da se rođenje djeteta proslavi na vrlo osebujan način. Osim veselja i pjesme, uživanja u jelu u piću, događa se i jedna – po mom mišljenju - vrlo ružna rabota.
Onog dana kad majka s novorođenim djetetom dođe kući, skupi se društvo koje, po nepisanim pravilima, domaćin ne mora posebno pozivati. U novije se vrijeme, radi bolje organizacije i pripreme, uzvanici i obavijeste o tom događaju.
I sve bi bilo lijepo i radosno, kao što i priliči jednom takvom događaju, da se ne okupi kritična masa onih koji dolaze napraviti nered. Da, dobro ste pročitali: n-e-r-e-d. Smeće.
Obično se nađe skupina uzvanika "naoružanih" raznim otpadnim materijalom i brojnim dodacima: ostacima iliti "rezancima" od papira, komadićima aluminijske folije (koji se obično dobavljaju kao otpadni materijal iz neke tvornice), perjem, piljevinom... i kojekakvim drugim (s)tvarima i sve to istresaju u dvorište obitelji u koju je stigla prinova.
Tijekom proteklog vremena, posebice na selu, običaj je imao razne varijacije: događalo se da su domaćinu bojom "ukrasili" pročelje kuće ispisujući razne "duhovite" poruke preko cijelog zida: "Tata ima klin, rodio se sin." Ili: "Tata ima miša, rodila se piša." Oni koji su bili malo "obzirniji" pa primjerice nisu htjeli uništavati fasadu, ispisali bi to ili na asfaltu ili na nogostupu pred kućom ili pak na betonu ispod dvorišne ograde.
Dodajmo tome još nešto: sve je znalo biti popraćeno i simbolikom iz životinjskog svijeta: katkad su crtali, a katkad donosili (čak i stavljali u torbe i vješali na ulične rasvjetne stupove!) guska ako je muško dijete, a racka (patka) ako je žensko. Da parada bude veća, pred kućom se često palila automobilska guma.
U međuvremenu je običaj malo evoluirao, što zbog komunalnih odredbi, što zbog nekih drugih razloga, valjda. Paljenje guma nije dopušteno, a više se gotovo i ne ispisuju parole po asfaltu ili pročelju kuće (barem sam ja stekla takav dojam, što ne znači da se to još uvijek ne događa u nekim mjestima!).
Nevjerojatno je i to što neki još uvijek smatraju poželjnim da se takvo smeće dovlači pred kuću u koju je stiglo novorođenče, a još je manje vjerojatno, ali istinito, da neki smatraju uvredljivim za domaćina ako mu se ne iskaže ta "čast" bacanja otpadaka u dvorište.
To se zove sipanje i koliko znam, tradicija je u dijelu Hrvatske od Moslavine prema Slavoniji. Ne znam točno dokle seže i koje sve krajeve obuhvaća, ne znam je li se tko od etnologa bavio tom tematikom. Odakle je sve to poteklo i što uopće znači taj običaj, koja je njegova simbolika, kakav je smisao donošenja smeća u nečije dvorište? Zašto smeće?
Radovanje djetetovu rođenju – donošenjem smeća? Što više smeća, to veća čast?
Na kraju moram reći da sam, iako sebi volim tepati da sam tolerantna i dodati još koji ukrasni pridjev, zgrožena i prepuna nerazumijevanja za takav čin. Posebice zbog toga što to ne prihvaćam kao svoj običaj i koji nipošto nisam željela u svom dvorištu, a nametnut mi je. K tome, zločin je prema prema prirodi to što su biljke zasute komadićima aluminijske folije koja se jako teško uklanja, a razgrađuje se – ikad ili nikad?
Prema onoj narodnoj - o propadanju sela ili običaja – u ovom se slučaju zaista ne bih mogla odlučiti. Kad bi barem propala ljudska glupost...
P.S. Kategorija posta - paranormalno.
|
- 11:32 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
|
