Hera, Zeus i dva Valentina

14.02.2010., nedjelja

Ne volim kad se priče o iskazivanju ljubavi svode na jedan jedini dan u godini. Osim toga, pristalica sam one već odavno znane – da ljubav traži djela, ne samo riječi. No dobro, budući da ipak postoje ti datumi koji su u kalendaru obilježeni kao spomendani na osobe koje su svojim životom pokazale kako se nesebično iskazuje ljubav i dobrota prema bližnjima, vrijedi spomenuti da su to činile - svih dana u godini.

No kad se već spominje priča o svetom Valentinu ili - bolje rečeno - legenda koja se prepričava u raznim inačicama, uočljivo je da se zapravo spominju dva Valentina.

Naime, o svetom Valentinu iz 3. stoljeća najčešće se navodi da je živio kao svećenik u Rimu a pripisuje mu se i čudesno ozdravljenje slijepe djevojke. Nakon što je pred rimskim carem izrekao svoj stav o rimskim bogovima i iskazao svoju kršćansku vjeru, odrubili su mu glavu te je zbog svoje kršćanske vjere, koju je istinski živio iskazujući je djelima ljubavi prema bližnjima, postao sinonim za ljubav te zaštitinik zaljubljenih (zaštitnik zaručnika, sretnog braka, ali i zaštitnik od očnih bolesti, zaštinik od padavice, glavobolje…).

Običaj darovanja cvijeća na Dan svetog Valentina potječe, kažu, od jednog drugog Valentina iz 4. stoljeća. O njemu se pak navodi da je bio monah koji je živio u osami i uzgajao cvijeće koje je, prema legendi, darivao prolaznicima kao znak pažnje, kako bi ih razveselio. Taj je Valentinov čin ostao kao trajan trag da se na njegov spomendan dragim osobama daruje cvijeće.

Promotre li se kalendarska zbivanja, 14. veljače - Valentinovo u pučkom je kalendaru zapravo - prva proljetna svetkovina. Postoji pučka izreka da se tog dana „ftičeki ženiju“, što je obilježeno pjevanjem ptica koje na taj način – navješćuju proljeće.

Osim toga, riječ je o razdoblju koje prethodi korizmi, a za vrijeme korizme nema svadbenih svečanosti, stoga se baš doba oko Valentinova smatralo pogodnim za vjenčanja.

Kršćanski običaji te kalendarski ciklusi ponovno se mogu povezati s onime što im je prethodilo u pretkršćanskim vremenima. U Grka je vrijeme od sredine siječnja do sredine veljače bilo obilježeno slavljenjem braka Zeusa i Here, a u starom je Rimu 14. veljače posvećen božici Junoni (zaštitnici braka) i tog se dana dragim osobama darovalo cvijeće. Sljedeći je dan pak bio posvećen Lupercusu, bogu plodnosti.

Sve upućuje na približavanje proljeća, doba buđenja prirode, novog početka (u starih Slavena i početak nove godine!), novog ciklusa rađanja, slavlja plodnosti.

A ljubav… ona se rađa bez obzira na godišnja doba, godine, kalendare, društvene i političke (ne)prilike. Ali – ne traži se u drugima, nego najprije – u sebi. Zato vrijedi spomenuti svakog Valentina i svaki onaj primjer koji nas podsjeća:

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav nikad ne prestaje.

Izvori: članak 1, članak 2

- 13:26 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	veljača, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Hera, Zeus i dva Valentina

14.02.2010., nedjelja