nedjelja, 17.09.2006.
...Everybody hurts sometimes...
…mislim da više ovako ne mogu. Dosta mi je pretvaranja, glume… dosta mi je neprestano smješkati se, glumiti, biti sretna ako to zapravo nisam…
Volim ga, još uvijek… da, volim bivšeg dečka. Volim sve na njemu. One njegove mutave provale, njegov smijeh, njegov pogled… pogled koji je nekoć bio u potpunosti drugačiji. Onaj pogled mi je govorio «volim te», a ovaj sada… pa, možda «mrzim te» …a čemu to? Kako je uopće došlo do toga da ga ja izgubim? Uopće ne znam… bilo je sve savršeno prije nego je otišao na more, napokon sam shvatila koja je bila najveća pogreška u našoj vezi. Napokon sam shvaćala da su trebali postojati oni dani kada nismo zajedno. Znala sam i kako to sve promijeniti. A onda je on otišao na more….i vratio se. Nismo ni spomenuli nas. Nisam se ni usudila pitati ga hoćemo li pokušati ponovno… a zašto?? Da, znam. Bilo me strah njegovog «ne», nisam to mogla čuti, željela sam živjeti u uvjerenju da me i dalje voli ali… hmmm, da sam ja to koja ne želi pokušati ponovno, a ne on.
Žao mi je zbog toga. Žao mi je što je on sretan. Znam ,zvuči užasno, ali… ne mogu podnijeti da je sve to tako brzo zaboravio? Pa, zar je to moguće? Zar on ne sanja mene kao što ja svake večeri sanjam njega? Zar on ne shvaća koliko sam ga ja voljela? Koliko ga još uvijek volim…
Grozno je to što ne mogu prestati razmišljati o svemu što smo prošli. Ne mogu prestati misliti na naš prvi zajednički izlazak, na naš prvi zagrljaj, poljubac…na ono prvo «volim te»…na putovanje u Beč i ono glupavo ljubakanje… na to da sam mu cijelim putem sjedila u krilu (pitam se kako li mu samo nisam bila teška) …na Zagreb, na njegovo šetanje sa mnom po svim onim trgovinama… na ono «moraš jesti». O, koliko se taj dečko samo brinuo za mene…
A sad…sad je to sve zaboravio? Sad je nastavio dalje sa svojim životom makar smo prošli toliko toga?!? …Kako uspijeva ne gledati me pod nastavom, a ja ne skidam pogled sa njega!? Kako shvaća to sve tako jednostavno??
Kako ga ne boli spoznaja da imam drugog?
…Cijelo vrijem sam mislila da bismo uspjeli da smo imali drugačiji početak, a sad shvaćam da ju upravo taj početak bio potreban. Makar je bio bolan, makar smo povrijedili jedno drugoga, ali ne žalim. Ne žalim zbog ničega. Čak ni zbog toga što me prevario… Mislim da nam je upravo sve to pomoglo da upoznamo jedno drugo, čak i na onaj odvratan način… čak i one odvratne osobine… ali, najgore od svega što je volim i to. Volim i te njegove loše osobine…
…Priznajem uvijek sam željela savršenog dečka, a zapravo nije bila bit u tome…On nije trebao biti savršen, samo sam ga ja trebala savršeno voljeti, a nisam znala kako… zapravo, nisam to ni željela…
Nakon našeg prekida je prošlo već 2 mj. … i sad smo frendovi, ali oni «lažni». Mislim da on meni ne želi biti prijatelj, dok bih ja sve dala za to. Barem nešto, ne?
Jer, ne želim ga u potpunosti izgubiti. Čak bih i trpjela to da mi priča o nekoj curi koja mu se sviđa… samo da znam da mi je blizu, da znam ga «imam», da ga mogu zagrliti, poljubiti bar u obraz… da znam da ću ja biti ta koja će ga tješiti kada bude tužan, koja će se smijati sa njim kada bude sretan…
A ne mogu imati ni to… moram sa samo pomiriti sa činjenicom da on više nije moj, da će ga dobiti neka druga djevojka, da će voljeti nju kao što je volio mene… nadam se samo da će i ona voljeti njega jer, on to zaslužuje… hmm da… ne znam što bih više rekla, tj. napisala. Zapravo ni ne želim više pisati, ne želim misliti… ne želim se uopće sjećati da ga volim….
Samo želim zaboraviti….
- 23:13 -
