ponedjeljak, 07.02.2022.
Korak naprijed, nazad dva
Majka sam dvoje djece i ujedno radim u školi. Nikad se nisam doživljavala da sam neki zahtjevni roditelj. Dapače, zapravo sam uvijek ja ona koja je po strani i koja će radije šutjeti nego jasno reći što mislim pred nepoznatim ljudima.
Moje veliko dijete krenulo je u prvi razred. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Taj dan smo nakon nastave otišli na pizzu i na palačinke, proslavili to kako se spada. Curka je bila vesela, a ujedno i pomalo prestrašena jer je dolazila u školu gdje nema nikoga iz njenog vrtića. Kretala je od početka, trebala upoznati nove prijatelje. Tu je počeo prvi problem... Svatko je imao barem jednog prijatelja iz vrtića i nisu olako prihvaćali novog člana u ekipu.
Suze, suze...
Svaki dan nakon nastave ispočetka...
- Kako je bilo u školi?
- Dobro.
- Je li se tko igrao s tobom?
- Nije... Mama, zašto se nitko ne želi igrati sa mnom???
Dijete koje je bilo omiljeno u vrtiću, koje se jednako igralo i s dečkima i s curama, i sa siromašnima, i bogatima nije razumjelo takvu dječju komunikaciju. Uvijek je rado upoznavala nove prijatelje i nikada nije odbijala nekoga za igru.
Nakon izvjesnog vremena, kako se ništa nije mijenjalo, a dijete počelo padati u depresiju, odlučila sam otići u školu na informacije. Cijelo to vrijeme razmišljala sam na koji način reći kolegici da nešto ne valja u njezinom razredu ako su od prvog razreda, od prvog dana već stvorili grupice. Pitala sam se kako jedna učiteljica ne vidi što se događa njenom razredu, među malcima, ako ja više-manje uspijem poloviti što se događa u višim razredima, a nisam s njima svaki dan.
Počela sam pričati sve što mi je palo na pamet... Čak sam i prebrzo pričala, a to često radim kada sam nervozna. Počelo mi se u glavi motati: "Sigurno misli da ju davim s glupostima i da sam došla dizati svoje dijete u nebesa..." Da, na neki način moj govor i je zvučao kao da pričam hvalospjeve o svojem djetetu, ali sam imala potrebu predstaviti joj svoje dijete, reći što voli, kako reagira u kojim trenucima, u čemu je dobra, što joj teže ide... Učiteljica je cijelo vrijeme kimala, odobravala moje riječi i to je, uglavnom, bilo to. Drugi dan ih je u školi razmjestila i stavila curku sjediti uz djevojčicu s kojom se i ubrzo sprijateljila. Drugo polugodište je bilo bolje... Sve u svemu, školski sustav je još uvijek naveliko klimav i preveliki je naglasak na učenju, a premalo na socijalizaciji, na onome što čini djecu sretnima. Ja se vodim onime - ako je dijete sretno, zadovoljno, i učenje će ići lakše.
Ako ste slučajno u sličnoj situaciji, da vam je dijete povučeno, moja je preporuka svakako da upišete dijete na neki ekipni sport. T. je išla na rukomet cijeli prvi razred i zaista se promijenila, oslobodila se tog nekog straha od upoznavanja. Sada sama prilazi djeci i upozna se. Izgradila je ono što joj je možda nedostajalo.
Oznake: Obrazovanje, prvi razred, kolač
- 19:34 -
