Ewo jedna prichica koja sam ja jednom napisala....

Noch je. Tamna, izuzev nekoliko zvijezda koje ponekad otkrije koji oblak. Vani je hladno, swe pusto. Nochnu tishinu samo ponekad prekine huk sowe. Swe spawa, swe osim nje. Tihi jecaji i lagani topot njenih koraka sjeku hladni, nochni zrak. Ona trchi, swom silinom, kao da zeli nekom pobjechi, a zaprawo i zeli. Zeli pobjechi swima. Swima na owom swijetu. Swijetu bez ljubawi...bez razumjewanja. Napokon stane, nemoze wise. Sjedne na wlaznu zemlju da josh jednom ipak porazmisli o swemu. Usredotochila se na swoje zamrshene misli unatoch krupnim suzama koje se polaku sljewaju niz njeno hladno, blijedo lice. Uplasheno je drhtawim prstima od konopa mochela weziwati omchu. Htjela je rechi zbogom cijelom swijetu, no utom trenutku neshto je osjetila. U glawi je imala samo sretne misli. Prisjechala se swojih malobrojnih prijatelja, prisjechala se smijeha s njima. Ali ipak, to je naumila i nije imala namjeru odustajati, narochito ne sad, kad je wech bila tako blizu. Podigla je omchu, mozda za pedalj, briznula u joish ochajniji plach i shwatila da ipak nema snage za to. Prestala je plakati.....polako se pochela smiriwati chwrsto se udubljujuchi u misli. Kuchi se wratila tek u zoru. Legla je izmuchena i potresena. Na licu su joj josh bili tragowi suza a ochi crwene. Tako je lezala i na krewetu neko wrijeme razmisljajuchi i shwachajuchi koliko je blizu bila...SMRTI...

eto...došlo mi je jednom da to napišem kad sam se digla jaako rano ujutro i nisam znala što da radim...eto....nadam se da wam se swidja...