ponedjeljak, 26.10.2009.
RECENZIJA: MELANIE FIONA
Melanie Fiona - Teach Him.mp3
My my..... Koliko pjevačica može zahvaliti Amy Winehouse na njenom postojanju, njenoj glazbi i njenim uspjesima na listama albuma i singlova. Da ima pravde pokazuje činjenica kako ni jedna ne doseže njene razine ni u glazbenom smislu, ali eto na sreću (što nije slučaj sa desecima r&b pjevačica koje ostvaruju kakve takve uspjehe bez pardona kopirajući staru gardu koja se danas muči ući u top 10 liste albuma, a pjesama nigdje na listama) ni u komercijalnom. Amy Winehouse širom je otvorila dugo zatvorena vrata a masa požurila i iskoristila probleme dotične, pa se tako pojave na sceni zdravo popunjene, ušminkane, stilizirane i eto zvijezde. S tuđim zvukom.
"But when I want, when I want it, you gotta be ready/I don't want it all the time but when I get it I better be satisfied/So give it to me right or don't give it to me at all/I don't want it all the time, but when I want it, you better make me smile". Dobar vokal, dobra produkcija, aranžman....sve je nebitno nakon ovakvog teksta. I ne, nije to kao neka zajebancija, fora, zabavan tekst. Pjeva to smrtno ozbiljna, s težinom cijelog svijeta, u grču, s emocijom.
Vidio sam da je netko nakon mog citiranja Shakire išao citirati Mariah Carey i sam sebi zabio gol. Možda se nismo dobro shvatili, ali tekst može biti smiješan, ironičan, zabavan, ozbiljan, težak, lagan...Ima milijun pridjeva kojima bismo neki tekst pjesme mogli okarakterizirati. Postoji granica između blesastog teksta i kičastog, stupidnog, infantilnog i besmislenog, koji zvuči kao da ga je napisalo dijete u osnovnoj školi. Shakirini tekstovi su nešto najjeftinije što postoji u aktualnoj pop glazbi, a netko mi povlači paralelu s Carey koja je napisala Hero, My All, We Belong Together i niz drugih koje pojedu cijelu Shakirinu diskografiju u prva dva stiha. Bilo koje pjesme. Što je najbolje, izvukao sam tekst. Priložio primjere. Ako netko misli da je nešto od onog dobro ili smiješno ili zabavno, mislim da je na krivom blogu.
Nego, vratimo se na Fionu i njen ambiciozan debitantski album. Spomenuo sam onaj tekst na jer je zanimljivo kako i album ostavlja takav dojam zbog njenog vokala. Da je nešto ozbiljnije i zanimljivije nego što zapravo je. Album koji uglavnom donosi svega po malo. Malo Amy, malo Lauryn, malo Kelis, malo Jazmine Sullivan. Kreativnosti najmanje. Čak me jedna podsjeća na Atomic Kitten:-S Ima tu nekoliko dobrih trenutaka. Monday Morning, Johnny, Teach Him i It Kills Me ne zvuče loše, ali cjelina zvuči toliko umjetno i neinspirativno, nepovezano i banalno. Soulless, rekao bih u nedostatku prikladne hrvatske riječi, jer mi nekako "bez duše" nema jednaku težinu.
Svjestan sam činjenice da je ovo hvaljen album. I da svi u Fioni, između ostalog, vide i ogroman potencijal. Ali to je sve što ja u njoj vidim.
OCJENA: -3
