hla hla
Godinu dana nisam obnavljao olitiga apdejtao ovaj glupi blog...uglavnom...sjedim u Zagrebu i ne radim nista. Apsolutno nista. Zasto? Zasto sam tako glup i lijen, da mi se nista neda? Pitam se samo koji vrag ja sad tu nekaj črčkaram po ovom usranom blogu. Zar sam tako očajan?
Zanimljiva je činjenica ljubav. Zakaj se ona uvijek osjeti i toliko je jaka kada je sve gotovo? Kada je netko pored tebe, na neki način te boli briga kaj je bilo i kaj bu bilo. Na neki način ti je dosadan svaki razgovor, svaki poljubac, svaki zagrljaj; jednostavno imas osjecaj kao da ti puca kurac. Misliš da je tako i nekako se navikneš živjeti sa time, iako te zgražava činjenica, da si možda neiskren. Da možda poljubci koje daješ nisu iskreni. I uvjeravaš tu osobu: "Da curice, ja sam iskren prema tebi...blablabla...", a zapravo ti je žao reći istinu, zato jer se ili bojiš da nju ne izgubiš ili nju nekako ne želiš povrijediti. Čudno je to. Kada, recimo to glupim riječima, imaš nekoga, onda ti je nekako svejedno, a kada ga nemaš, onda ga oliko želiš, toliko ti fali...Kvragu, zašto moraju neke stvari biti obrnute? Zašto ne bi katkad katkad neke stvari bile jednostavne? Zašto osjećaj voljenja osjetiš tek kada izgubiš tu neku osobu? Možda je to tako, da bismo naučili nešto od sami sebe, da bi upoznali sami sebe, ali zašto moramo katkad učiti na takvim pizdarijama? To je malo blesavo...ali dobro...preživjeti se može, zato jer bilo bi jadno ubiti se zbog takvih stvari. Ipak vani je lijep i sunčan dan, makar bio i kišovit i tmuran, kada ga se bolje pogleda, ipak ima u njemu nešto prekrasno. Nešto što potiče da se diše. Živi! Uglavnom...Ako će netko čitati ovaj post, i ako ima komentar, neka ga napiše...Interesantno je čitati mišljenja drugih ljudi. Pozdrav.