Mutni H2O

utorak, 03.05.2011.

Uzalud mi trud

Pozdrav narode. Kako ste? Nisam pisao već jako, jako dugo. Nisam imao vremena, a ni volje. Proteklih nekoliko dana mislio sam na blog i razmišljao koju ću temu pisati pa sam zaključio da bi bio najbolje napraviti kratak osvrt na sve debile s televizora.

Da počnem od početka, kako se i inače počima. Osvrnuo bih se malo na one ljude čiji je posao izmišljen. Njihov posao ne daje nikakve produkte, niti pomaže nekome, njihov posao samo šteti nama i našoj državi. Riječ je, dragi moji čitatelji, o svim onim modnim mačcima, Ciganovićima, in magazinima, modi, Avama i svim ostalim društvenim parazitima. Zašto ih nazivam parazitima? Pa, možda zato što i jesu paraziti, ili zato što sam ja budala pa ne primjećujem njihov doprinos našoj zajednici. Nažalost, danas je lako postati poznat u našoj dragoj kraljevini Hrvatskoj. Dovoljno je nekome promahati novcem, bokovima (ako ste žena), ili nekim kartama za havaje i odmah ćete postati poznat. Odmah ćete se naći kao neki čovjek kojeg mlada djeca štuju kao svog idola i za kojeg bih bez problema skočili u rijeku. Jel to žalosno? Po mom, donekle zdravom razumu, to je jako, jako žalosno.

Tko je, ljudi moji, Ava Karabatić, Nives Celzijus, Neven Ciganović, onaj Marko Grubnić (jedva se suzdržavam da ne napišem koji epitet), Dolores i ostali kretenski-jebivjetrovi. Ne rade ništa, ne pomažu nikome, niti imaju ikakvu kvalitetnu osobinu, a opet su na sceni i opet su ih ljudi željni, opet imaju više novca od moje majke i oca koji rade cijeli dan i noć, opet lakše prolaze od seljaka diljem predivne nam kraljevine Hrvatske.

Žalosnije je to što takve osobe i dalje bez prestanka dolaze na hrvatsku scenu i što se vrlo lako bogate, i to s našim novcem. Žalosno mi je i to što jedan pisac, koji piše cijeli svoj život jako kvalitetne romane ne može prodati svoj roman jer su ljudi potrošili svoj novac na roman tamo neke Nives Celzijus ili što ja znam kojeg drugog parazita. Onda mi dođe da se ponovno upitam: "Kojeg vraga mi radimo ovdje?"

Najbolje bi bilo da mi, donekle pametni, odemo iz ovakve države i pustimo te parazite da pomru od gladi, jer su to sve mahom ljudi koji su navikli dobiti sve servirano i lijepo uređeno. Zatim, kad pomru, vratimo se i živimo normalno. Malo je žalosno sve to, ali što možemo. Moram mučati, a ne šuti mi se.

S druge strane, mi smo pomalo krivi. Narod je kriv što dopušta da takvi paraziti dođu u njihove domove preko one baksuzne kutije (televizora). Budala sam i ja što uopće pričam o njima umjesto da odradim još nekoliko kilometara ili da čitam neku knjigu.
"All is well" kako bi rekao lik iz 3 idiota. Bit će valjda bolje jednog dana...



Kad čitam ovaj svoj post rekao bi da sam neki pesimist koji samo njurga i zadaje glavobolje ljudima, ali nisam. Smijem i ja nekad malo njurgati i komplicirati ono već zakomplicirano. To bi za sada bilo to, dragi moji čitatelji. Zbogom i do drugog čitanja.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv