25.04.2006., utorak
TOO LATE BLUES
25. travnja ( s pogledom na sjedece Splicane na Rivi)
Jedan je Splicanin «trijumfirao u Parizu». Tako pise u «Slobodnoj» na zadnjoj stranici. To je Oliver Dragojevic osvojio publiku u kultnoj «Olympiji». Vijest prvorazredna ali iz svijeta kulture pa zato objavljena na zadnjoj stranici. Najveci dio publike cinili su nasi ljudi iz dijaspore, a bilo je i prilicno fanova koji su lipo tamo potegli cak iz Dalmacije (Oliverova torcida). Car nase estrade tako je trijumfirao kao svoj pred svojima ali na statusnom stranom terenu. Tim je koncertom dobio zavrsni zlatni pecat na karijeri i nakon Olimpa on nema nigdje drugdje nego na nebo. Na simbolicko-religioznoj ravni, tim je nastupom sluzbeno potvrdjeno njegovo «bozansko porijeklo» i utvrdjen njegov status «polubozanstva». Kako se Dioklecijan drzao sinom Jupitera (vrhovnoG rimskog bozanstva) tako i Olivera Splicani drze carom i bogom domaceg podneblja. Bas kao sto je u carevoj palaci bilo mjesta samo za jednog, Dioklecijana i nikog drugog, tako je u Splitu i okolici samo jedan nerikosnoven i nezamjenjiv, Oliver i samo on, a svi ostali moraju zivjeti u njegovoj sjeni. Ili biti njegovi klonovi (a njih nam, fala caru, ne nedostaje). I cekati da on umre, kako bi tek tada zauzeli njegov tron.
I tako nam prolaze godine, decenije i zivoti. Cekamo da umre Tito, pa onda cekamo da umru Tudjman, Izetbegovic i Milosevic, sad neki cekaju da umre Oliver, a mnogi ostare cekajuci da im umru roditelji (pa da dodju do malo zraka, nesto stambenog prostora i pinkicu slobode). A ovi dugovjecni i zilavi, ne daju se godinama, kao ona famozna Ines. Pod stare dane pocnu igrati tenis, u sestoj deceniji turbo im proradi penis, kad odu u mirovinu osnuju najagilniju i najborbeniju stranku, a prije nekoliko mjeseci jedan je starac umro u Sinjskom polju, jebuci jednu iz svog sela u kuruzi. Da sam Smoje, kao sto nisam ni Dante, uskliknuo bih sada (na veselo odobravanje citalackog puka): «Pa ko ovo more platit»!? A ja cu, buduci da nisam niciji klon, retoricki pitati : «Pa ko ovo moze pratit»!?
Dioklecijan je bio iznimka koja potvrdjuje pravilo medju rimskim carevima. Oni su obicno zavrsavali s bodezima u ledjima ili otrovani, a on je umro prirodnom smrcu, u poznim godinama. Oliveru ce 61. godina (koji mjesec manje-vise) i on je, de facto, puno blizi grobu nego koljevci. (Sad je trenutak da se podsjetimo ove: od koljevke do groba, najljepse je doba! ) I muzika mu je, ruku na srce, penzionerska, da ne kazem staracka. Uvijek isti melankolicni spori ritmovi, iste razvucene melodije i isti «stuf san svega» stihovi. Kroz njegove pjesme razvlaci se vec godinama trulo jugo, izmedju harma se provlaci zadah sumpora sa splitske Rive, u tekstovima bolno skripjedu stare kosti, a ritmovi su mu daleko od Afrike (pradomovine ritma) koliko su mu glazba i stihovi udaljeni od beskompromisne ekspresivnosti i ranjive emocionalnosti jednoga Jacquesa Brela. I zato mu ja necu zapjevati «Ne nous quitte pas».
Njegov pariski trijumf dosao (mu) je prekasno. Ono sto je trebao dozivjeti najkasnije do 40-e godine zivota, dogodilo mu se na pragu starosti. TOO LATE BLUES! A to je najveci splitski evergreen, taj blues. Splicanima sve dolazi kasno ili prekasno, u velikom ili enormnom zakasnjenju u odnosu na njihove vrsnjake ili kolege u Europi i svijetu. Kada se drugi drugi put rastavljaju, Splicani se prvi put zene; kada se drugi spremaju za mirovinu, Splicani hvataju zalet za uspon u karijeri; kada drugima djeca prvi put bjeze iz kuce, Splicanima prvi put na pamet pada da bi trebali napustiti roditeljski dom. O, zalosti do kosti! «Ja disperan san, judi»- pozalio bi se Oliver. A kako i neces biti, Splicanine, kada ti je pola zivota proslo u cekanju, neckanju, kalkuliranju, odugovlacenju, glumatanju i djiravanju a druga ce ti polovica, po svemu sudeci,proteci u grintanju, kukanju, kunjanju, optuzivanju drugih i pravdanju sebe.
Oliver je nesumnjivo najveci SPLITSKI PJEVAC svih vremena. Kroz njegova usta progovorio je staracki, reumaticni i grintavi duh njegova oca, Dioklecijana, i propjevala je dusa njegove lijepe, uspavane i nerazvijene majke, Dalmacije. Engleska je dala u kulturnu bastinu, izmedju ostaloga, jednoga «Olivera Twista», a mi smo dali sami sebi jedinoga nam Olivera. Prvi je Oliver svjetska tj. internacionaolna vrijednost, drugi je najveca zvijezda na nacionalnom nebu i car ciloga splitskoga svita. I zato mu evo naziva s kojim moze mirno otici u povijest: OLIVER SPLICANIN.
|
- 19:18 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
