19.04.2006., srijeda
KVASAC I PRASAC
19. travnja (u jednome splitskome stanu)
Ambijent jako utjece na mene. A i ja na ambijent. Stvar je uvijek uzajamna ili je polovna. Ja volim nju, a ona mene ne – pola ljubavi. Ona voli mene, ja njenu prijateljicu – cijela ljubav ali u razlomku. Dakle, kad je ambijent bucan i primitivan (a to ide ruku pod ruku) onda je moj ministar untarnjih poslova uznemiran (jer trpi agresiju okoline) pa angazira moga ministra vanjskih poslova (koji okolini uputi depeshu ili ultimatum). To je ovaj tekst. No, ponekad je dovoljno da samo pokazem svoje oruzje (laptop) pa se okolina stisa ili prorijedi. Na bucne (koji su «teret duhu») obicno djelujem tako da postepeno, brze ili sporije, napuste bojno polje i premjeste se u neki drugi lokal (ako im je bas do nastavljanja lokanja). I ja ostanem fino sam za stolom u kutu, nikom na putu, svoj na svome (putu).
Na kultiviranije djelujem kao magnet: privlacim ih u svoju orbitu. Oni meni ne smetaju, ni ja njima, naprotiv. A vlasniku lokala to nikako ne smeta, dapace, koristi mu. Jer mu povecava profit. Kako? Jednostavno. Moje pojacano sebetrosenje kroz pisanje (ili razgovaranje) inducira povecano trosenje gostiju i publike. Pa onda oni vise piju (a manje se opijaju) i bolje razgovaraju (manje se nadmecuci). Tako svima dobro. A samo vlasniku i korisno. Dokle? Dok ne shvati da mu do porasta profita dolazi preko rasta intenziteta moga unutarnjeg sagorijevanja. Kada to prihvati, doci ce mi sam i ponuditi sponzorstvo u obliku besplatnog pijenja njegovih kava i sokova, u odredjenom iznosu i na odredjeno vrijeme. Ako je pametan («BE SMART. SUPPORT MY ART»). Ako nije, ja cu promijeniti lokaciju i lokal pa ce se profit povecavati nekomu drugomu. Dok i njegovo vrijeme (za ocitovanje pameti) ne istekne.
I tako zivim nomadski. Kao sto rekoh, I am no mad. Interesantno je to sto zivim svaki dan. Je li to i vama polazi za rukama i nogama? Ako jest, javite mi se, da zivimo zajedno. Tako cemo imati vise zivota! Da, dijeljenjem zivota zivot se uvecava i obogacuje. Paradoksalno? Jest, naizgled, ali kusajte i uvjerit cete se. U konacnici, tamo gdje je para-doks, tamo su i pare. One dodju zadnje (takav je redosljed zbivanja) ali dolaze sigurno. Nisu pare Godot pa da nikada ne stignu. A nisu ni gudin kojemu je doslo klanje pa skici i jurca uokolo, uspanicen od straha od skorasnje smrti. Sta ce, ruzicat, mislio je da ce rovanje po blatu i zderanje mekinja trajati vjecno. Nikada nije pomislio na smrt (a ona je najbolji savjetodavac), nikada nije gledao Hamleta s lubanjom u ruci. Neobrazovan neki prasac.
Za sto se prasca drzi? Je li za usi? A covjeka – zna se – za rijec. Uhvatio ja tako jednoga za rijec (direktorsku i hadezeovsku), bilo je to 1998, obecao on meni sponzorstvo za izlozbu u iznosu od 4.000 kn, ja otisao tiskati katalog, u njemu (kao sto sam obecao) naveo ime njegove firme (HP), poslao mu pozivnicu za otvaranje, stigao on sa suprugom (kako je i red), razgledali moje radove, popili pice, pozdravili se – i otisli. Proslo 15 dana od te veceri, zove mene vlasnik tiskare koja mi je tiskala katalog, pita me kad ce stici pare na njegov racun, ja mu kazem da ce uskoro i da kasne najvjerojatnije radi sporosti administracije (znate vec, dok diektorova tajnica proslijedi racunovodstvu a oni na moj ziro-racun). Ali kune ne stizu. Zove mene tiskar opet, a meni pomalo neugodno, vidim da je covjek poceo sumnjati u moju rijec, da se pita nisam li ga naprosto izlagao o sponzorstvu HP-a, itd. itsl.
Pa ja navratio do direktora, na kraci informativni razgovor. Primio on mene ljubazno izvanka ali cutim ja unutarnju distancu i hladnocu. Te ga pitam sto je s obecanim parama, a one sve nesto uokololo kole. I onda je presao u direktni napad: «Recite mi iskreno, je li Vi to necete uplatiti dogovoreni iznos radi one male Tudjmanove fotografije na mome velikome kolazu»? A on ce onda (konacno!) meni otvoreno: «Je, to je radi nje». Nisam mogao doci sebi, a nisam mogao ni doprijeti do njega. Covjek je u drugome univerzumu, s drugacijim pravilima. Izmedju nas KEEEJ. Da vam pojasnim: bio je to jedan kolaz, dimenzija 150 x 100 cm, sa desecima naljepljenih detalja na podlozi jedne turisticke fotografije Splita.I na njemu je (pri dnu) bila naljepljena jedna fotkica Tudjmana a iznad nje figura lijecnika koji ga gleda odozgo. U to doba svi smo znali da je i od cega je Tudjman bolestan. Kolaz (kao ni ostali moji izlozeni radovi) nije imao politickih konotacija,svi su izlosci bili vise larpulartisticki intonirani i gotovo bezazleni. A direktor je reagirao na tu benignu fotkicu kao da sam montirao bombu ispod Predsjednikovog automobila. Pogazivsi pri tomu svoju rijec (kao neoprezan pjesak govno na plocniku) i izlozivsi mene moralnoj i materijalnoj (tim redosljedom) steti. Tiskar je zakljucio da sam ga slagao i prevario, a moja objasnjenja nisu pomogla.
Ukratko, neodrzana rijec je nanijela totalnu stetu. Na sljedecim izborima HDZ je izgubio vecinu,a doticni direktor svoju fotelju. Ja sam pak dobio dobru kritiku u novinama. Izlozba se zvala «PISMO – GLAVA». U galeriji sam pokazao «glavu», u ovom blogu «pismo». Nemos tako nikako izgubit.
|
- 16:09 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
