15.04.2006., subota
MNOZENJE GLUPOSTI
15 travnja (oko podne)
Prozivljavam osobni Uskrs. Financijski sam mrtav. Uskrnuce, u tom smislu, ocekujem u utorak. No, kako sam okruzen manje-vise poluzaostalim, napola retardiranim i potpuno usporenim “nasim ljudima”, najvjerojatnije ce moj financijski Uskrs kasniti. Duhovno sam spreman na to (nece mi biti prvi put) ali tijelo je slabo. Zeli papati i piti (kavu) i pusiti (duhan). Drugacije ne moze pisati. «PA KAKO TO PISES » ?- pita me jedan poznanik. « PISEM KAKO DISEM. PLITKO. » - rekoh mu. A on nista na to.. Nas covik.
A nasa zena ? Sta je s njom ? Poznajem ljude od dna do vrha drustvene ljestvice. Malocas sam se rukovao s gradonacelnikom Puljicem u « Adriane », gdje pisem, a prije toga sam imao « kraci informativni razgovor » s jednom 35-godisnjom poznanicom. Nezaposlenom. Nekidan me sokirala, a poznajem je godinama. Saznao sam od zajednickog poznanika (koji je sjedio s nama za stolom) da ona ne zna tablicu mnozenja ! Ostao sam paf, s/tref i pik (i zato tri usklicnika) !!! Ima 35 godina a ne zna koliko je 7 puta 5 ?! Pogledao sam u njezine plitko zelene oci, nadajuci se demantu. A ona, zacudjena sto se ja toliko iscudjavam, gleda u moje duboke braon oci i kaze: “Pa nisam sama, i neke moje prijateljice ne znaju mnoziti, pa sta, kakva je to tragedija”?!
Pa mislim, ono stvarno, sta je previse - puno je! Hrvati ne samo sto se dovoljno ne razmnazaju nego Hrvatice ne znaju ni tablicu mnozenja!! Nisam mogao doci sebi a nisam mogao otici ni svojoj “zeni O” (koja je tada radila u nekoj od prodavaonica sarenih krpica za glupe Hrvatice). Odvrtiti cu vam zato jedan kratki eksperimentalni film o mojoj poznanici. Ona je radila nekoliko godina kao prodavacica (racunala i vracala kusur), u slobodnom vremenu citala raznorazne knjige (neke je posudjivala od mene), pozajmljivala iz biblioteke zahtjevne duhovne naslove (“I Ching” itsl.), pokusavala se popeti do intelektualnog neba (slusajuci razgovore za mojim stolom) – a da nije znala tablicu mnozenja!? Pa toga nema nigdje, samo u nas, samo ovod i samo tako.
Kako mi je moglo pasti na pamet da je to moguce?! Nikako. To je dokaz da sam ja nestvarno glup, a da je ona tek glupa – to je evidentno. Sto sam ucinio? “Dok ne naucis tablicu mnozenja, nema ti naprid. Pocet cemo odmah i sad. Koliko je 3 puta 4?” –krenuo sam s misli na djela. Ona me gleda, povlaceci dim. “A 5 puta 5”? 6 puta 6? Sta me gledas, racunaj”!- poceo sam podizati ton. Nije pomoglo. Pokusao sam jos par puta, slijedecih dana. Pokazala je lagani napredak, cak je pocela i pisati na papiricima iz moga notesa tablicu. Kad bih je sreo negdje za nekim stolom (uz tu jebenu kavu i cigarete) pozdravljao bih je s: “Koliko je 4 puta 8”? Ona, kao iz topa: “28”! Ja onda opet, isto pitanje. “26! Nije?! Ne znam”. Tocka. Nakon malog napretka, veliki nazadak. Mala pauza. Njeno pripaljivanje nove cigarete. Moje novo samoobuzdavanje. Jos jedan pokusaj. Onda glasno unutarnje pitanje: “A zasto ja gubim s njom vrijeme”? Potom odlazak svojim putom. Zurno. Da nadoknadim izgubljeno vrijeme.
Nije toliki problem sto ona ne zna tablicu mnozenja koliki je sto ona ne pokazuje zelju ni volju za ucenjem! Sto ne koristi slobodno vrijeme da svaki dan, malo po malo, nauci dio tablice, dok tako sjedi, pije kavu i pusi. Ne, ona preferira samo sjedenje. Podsjeca me na onaj vic u kojem Mujo pita Hasu: “ Je li, bolan, sto si se naslonio pa mislis”? A ovaj ce njemu: “Jok vala, samo sam se naslonio”. Da se razumijemo (kao sto bi napisao Ante Tomic) – moja poznanica je Hrvatica, sa sela je, katolkinja je od rodjenja i – jos uvijek ne zna tablicu mnozenja. Jel da je lik samo takav?! A ja sam autor koji nailazi na takve likove, ne trazeci ih uopce! I sta ja radim s njima? Evo ovo: kao sirovine ih (literarno) obradjujem. Da dodju barem do stupnja polufabrikata pa da budu poluobradjeni medju poluobrazovanima, poluinteligentni medju polusvijetom, polutani u polutami.
|
- 13:27 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
