11.04.2006., utorak
KAKO GA POVECATI?
12.travnja
Poceo je 12-i. Broj punine, 4 puta dobar. Bas dobro. Srijeda je pravi dan za pogoditi nesto “u sridu”. Ne mislim na sportsku sridu, ne gadjaju mi se vise branke. U djetinjstvu sam bio neobican golman koji nije imao strah od 11-erca i branio je neobranjive udarce. No, za protutezu sam primao golove koje bi svaki smokljan obranio. A znate zasto ? Zbog manjka izazova i, zato, zbog viska nedostatka motivacije. Gledao bih kako se lopta sa sredine terena kotrlja prema meni, jer ju je nehotice tako opalio neki seprtljavko iz protivnickog tima, i mislio bih o prolaznosti zivota (dok mi se ona u show motion-u priblizavala), sve dok mi ne bi prosla kroz noge. No, s druge strane, obranio bih topovske udarce u zadnjem dijelicu sekunde. Svi bi vec zavikali: “GOO…” i stali bi prije “L”. Ante bi obranio neobranjivo. E, da me je Peter Handke, kojom srecom, tada upoznao, ne bi napisao “Golmanov strah od 11-erca”…
Kaze mi prvi verbalni komentator moga bloga u tiho predvecerje jucerasnje splitske noci:”Znas sta, Antonio, pun ti je blog tebe jer si ti pun sebe”! I otpuhne mi dim cigarete u lice. Onda sam zapallo i ja pa mu odvratio: “Jesam. Zato se tako obilno i praznim. A sta mi je s tobom? Cini mi se da si dobio jos nekoliko kila vise otkako smo se zadnji put sreli”. Malkice se zakasljao, usao mu bio dim u pluca. “Pa kakve to veze ima s ovim?!”-retoricki se upitao. I odmah odgovorio, kategoricki i glasno: “Nema nikakve”! Ja sam povukao dimic svoga duhana za motanje (“on my own”) i prozborio:”
“Ima, ima. Da se vise praznis tj. trosis, ne bi imao visak kila nego bi bio sempre elegantan kao ja. A jeo bi koliko i sta hoces”.
Nisam ga pokolebao:”Ma daj, ne seri! To nema blage veze s mozgom, to sta seres » ! « Ima, ima – blago cu ja njemu opet. Sve je u nasem tijelu povezano s mozgom”. Poceo je padati u vatru: “Sta ti znas, sta?! Otkad si ti doktor? A? Daj ne seri, nego popij nesto”! Moje pitanje (takodjer retóricko): “Na tvoj racun”? Njegov odgovor (sangvinican): “Nego na ciji?! Nece valjda biti na tvoj”?!” Narucio sam (jos jednu) kavu, casu vode i casicu slobode (izrazavanja). “Pa ti nisi normalan!-opet ce on, obuhvacen vatrenim jezicima. Koliko ti popijes tih kavurina dnevno ? I je li uopce
spavas po noci ? Ili letis uokolo ka vampir « ? Povukao sam dim dublje : « Neprijatelj nikada ne spava, prijatelju moj». Onda sam se skoro zagrcnuo od smijeha kada sam vidio izraz njegova lica nakon moje recenice.
Uvijek me nasmije izraz konobarove face kada dodje naplatiti pice koje je popilo moje drustvo pa se najprije obrati meni (ili zato sto mu se cinim centralnom figurom stola ili zato sto mu izgledam najstariji ili mozda zato sto imam osmijeh od milijun eura). I kaze, gledajuci me u oci : « Oprostite, moram naplatiti, smjena mi je gotova ». A ja mu, toboze uvrijedjen i zgranut, podviknem : « Zasto mene gledate ? Zar vam ja izgledam kao netko tko bi ovo platio » ? On se pocne ispricavati, zbunjen, moje se drustvo pocne smijati, a onaj ili ona (tu ne pravim nikakvu diskriminaciju) koji/a ce platiti, potegne za takujin. Da ne bi bilo zabune, nekada sam i ja znao zapjevati “Stasera pago io” ali to je bilo PR. A opet cu je pjevati, kada financijski ozivim, poslije uspjesnoga arta (ubuduce: PUA). Do tada, strpljeni – spaseni. Tako i nikako drugojacije, dragi svoji (na svome) i drage moje (na mome).
To je nesto nevidjeno i necuveno, koliko se popije kava dnevno u Splitu! ZASTO? Pitanje je nagradno i zato cu ja prvi na njega odgovoriti: ZATO STO SU OVDJE SVI, MANJE-VISE, TOLIKO POSPANI, TOLIKO USPAVANI I TOLIKO KRMELJAVI DA BI IH POTPUNO RAZBUDIO JEDINO RADIKALNI BUDIZAM! Ovod se spava i sanja otvorenih ociju, na ulici, u kaficu, u firmi, kod kuce, u gostima, na suncu, pod oblacima, kada puse bura i (jos vise) kada se vuce gnjilo jugo. Svak je u svom snu: ovaj u kolektivnom, ona u privatnom, oni u masovnom, ovi u grupnom, oni u americkom, a mi u hrvatskom. I onda, udri po kavicama, kavama i kavurinama! Ali zalud, ne pomazu nasim spavacima kofeini. O ne, kofeini pomazu gazdama kafica (pazi spoja: gazda i kafic!) podizuci im ga. Mislim na dizanje profita.
Da ste me nekada pitali na sta najvise mislim, ja bih vam odgovorio: “Mava ti ili ne mava, ja uvik mislim na nju”! Tako je bilo prije pretvorbi (ubuduce: PP) i prije turbo-feudo-kapitalizma (ubuduce: PTFK). Mnogo je vode od tada proteklo a puno je se i prodalo (jos jedno nagradno pitanje: DA LI SE S VODOM PRODAJE I SLOBODA?). I ja vise ne mislim stalno na nju nego na njega ili ga. Na profit, naime. Mislim i mislim ali nikako da smislim. Kako da ga povecam, da mi bude veci i duzi. Nisam zadovoljan velicinom svoga, profiti drugih su veci. Ne znam kako su ih uspjeli toliko povecati. I po koju cijenu. Imate li vi kakvu informaciju o tomu, citatelji/ce? Ako imate, ne drzite je za sebe (nije informacija sampon da se trosi), dajte mi je pa ce se i moj povecati.
|
- 23:51 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
