Vrijeme je najvažnije obilježje glazbenog djela, jer je glazba jedina tradicionalna umjetnost vezana uz trajanje (od modernih umjetnosti to je još samo film). Skladatelj organizira vremenski protok kroz tempo, metar i ritam. Osnova vremenskog protoka u glazbi je puls, ravnomjerni slijed jednakih jedinica trajanja. Kao što osjećamo ravnomjerne otkucaje srca, tako pri slušanju glazbe zamjećujemo otkucaje glazbenog pulsa. Često ga spontano pratimo lupkanjem ruke ili noge, ili pokretima tijela. Puls je temelj svih vremenskih sastavnica glazbenog djela: ritma,metrike i tempa. Može biti brži ili sporiji, što skladatelj određuje tempom. Osnovna jedinica trajanja koja se broji tijekom vremenskog intervala glazbenog djela zove se doba.
Tempo (lat. vrijeme) je izraz kojim se označava brzina izvođenja glazbe. Oznaka za tempo nalazi se na početku skladbe, dok se promjene tempa obilježavaju tijekom skladbe.
Brzim tempom skladatelji najčešće izražava veliku energiju i uzbuđenje, jer za uzbuđenosti i ljudsko srce kuca brže. Nasuprot tome sporiji tempo bit će primjereniji svečanom, osjećajnom ili smirenom raspoloženju. Većina riječi kojima se označava tempo potječe iz talijanskog jezika.
U spori tempo ubrajamo:
Largo (široko,sporo)
Larghetto (nešto pokretljivije od larga)
Lento (polako)
Grave (teško, ozbiljno)
Adagio (polako,mirno)
U srednji tempo ubrajamo:
Andante (hodom,umjereno)
Andantino (nešto brže nego andante)
Moderato (umjereno)
Allegretto (nešto sporije od allegra)
U brzi tempo ubrajamo:
Allegro (veselo,brzo)
Vivace (živahno)
Presto (vrlo brzo)
Prestissimo (najbrže moguće)
|
