|
Davno smo na forumu diskutirali o tome kako nastaje scena- nekoliko bendova koji sviraju pametnu glazbu, grupica fanova, mjesto za razmjenu informacija, mišljenja i tračeva, i nekakva kičma - medij koji prenosi isto, samo na veće udaljenosti i bolje dostupnosti većem broju ljudi. Naravno, tu je bogomdani Internet, ali nitko nije dovoljno ambiciozan ni za pokretanje i održavanje takvočega, a kamoli papirnatog izdanja (za Hrvatsku u kojoj je časopis koji se najviše bavi glazbom OK!, očekivati časopis koji bi se bavio pametnom glazbom, i ne postavljao se iznad slušateljeve inteligencije je.... /stavi što god misliš da je nemoguće/). Kako je moje bavljenje glazbom potpuno neambiciozno i služi isključivo mom vlastitom egu i ponekom zalutalom čitatelju ovih redaka, nikada se nisam dovoljno trudila da se ozbiljnije prihvatim praćenja i proučavanja benova koji djeluju tu blizu mene a nisu mi intresantni, i/ili mi servirani kao "gotova stvar". Ukratko, teški sam gotovan. Prošli tjedan sam bila na dva koncerta i čula tri zagrebačka i jedan riječki bend. U srijedu je poprište bilo Papillon - gdje smo uživali u Death Discu te kasnije Brkovima. U petak se ista ekipa pojavila u Spunku samo što su ovaj put na stageu prvi bili My Buddy Moose (Rječani u priči) i drugi nastupiše Casual Elvisi. SRIJEDA Prvo ću se riješiti Brkova. Ovo je čak treći bend jednog čovjeka koji se spominje na mom blogu (vratite se na koncert Acid Mothers Temple-a). Slušala sam ih... 10 minuta, recimo. Sad, Brkovi su bend koji se sluša kao a) neozbiljan 'zajebancija bend' ozbiljnih ljudi koji se ne srame priznati da nema do treptanja dinarskih gena kad se razbije netom ispražnjen bićerin rakije o pod ili b) kao ozbiljan bend jako neozbiljnih ljudi kojima je dosadila pametna glazba. Dakle, glavna je razlika u tome shvaćaju li oni sebe ozbiljno ili ne. Istini za volju - uopće me nije briga, pa se nisam potrudila saznati. Nemojte me krivo shvatiti, Brkovi su nedvojbeno nevjerojatno zabavan bend, ali ja sam stara :D i zabavno mi više nije dovoljno i zabavno na taj način mi nije više toliko zanimljivo. Death Disco koji su okupirali ista dva kvadrata stagea prije njih su mi pak bili nedvojbeni zakon. Čula sam ih već u KSETu prije Lost Soundsa a i prije toga sam znala da se opisuju/su opisani kao Gang of Acrobats pa nije bilo nekakvih iznenađenja. Ali, ovaj put su zvučali puno bolje nego ranije, totalno opušteno i nekako uvježbanije. Nije bilo nikakve "barijere" između benda i publike i ionako kratak set mi je proletio začas. Zvuče dobro, izgledaju dobro, i iako ni u kom slučaju ne sviraju revolucionarno drugačiju glazbu koja će vam pružiti nov pogled na ... nešto, puno ću radije bit njihov fan nego nekog vražijeg 'mismopametniitoznamoitotalnojesuperštosmopretencioznisamoštoneshvaćamo danamjezatoglazbasranje' benda. PETAK Nakon što sam ispred Filozofskog fakulteta bila prisiljena slušati nešto neslušljivo infantilno pod imenom "Kopito", dolazak u Spank tik na početak seta My Buddy Mooseovaca je maltene bila mana s neba. Ne, nisu toliko dobri :D ali su više nego slušljivi :). Ha, bacaju te od Byrdsa do Rolling Stonesa pa na Hot Hot heat (ajme kako sam ovo složila, ne ide meni nikako i nikad to uspoređivanje) i rijetko odlično su spojene četiri persone na stageu. "Crazy legs" gitarista/mandolinac, "take a ride on my love carpet baby" basist, "izviđač senior- sviram pored logorske vatre" vokal i "ne zanima me što ja radim ovdje ali ipak sam tu" bubnjar. Dobro zvuče, genijalno izgledaju... izvucite zaključak. Casual Elvise slušah tu večer već četvrti put uživo (i opet su svirali divne divne SJ) i pišem tu o njima već treći put tako da stvarno nemam više inspiracije (a i ovo je već najduži tekst na ovom blogu) pa, ono. Svaki put su mi sve draži i draži i ovaj put su kikesali (rugd segbbe?). Živjela americana i svi ljudi dobre volje. Svi različiti, nitko nevjerojatno drugačiji, a opet su svi lijepi, dobri i pametni i sviraju fine glazbe. Aj, poslušajte kad/ako naiđete na njih. I oću cedeove, goddamn, više! :D  -behind the music- |
10.05 sam bila na (Jon Spencer) Blues Explosionu u Tvornici. Koncert je bio zabavan, ali su me upilali sa predugim bisom i nekako ne volim baš gužve u Tvornici. Prevelik je to prostor za biti stisnut i nije bilo mjesta za ples.Jučer sam bila na Dirtbombsima u KSETu koji su glazbeno slični Blues Explosionu i to je bio puuuno bolji koncert. Prvo, što se tiče prostora (mislim da je i letimični čitatelj mog dosadašnjeg pisuckanja mogao zaključiti da sam KSET-junkie) koji mi je puno ugodniji i nije bila tolika gužva (a hrpa poznatih ljudi), i onda što se tiče čitavog koncertnog ugođaja. Frontmen im je, naime, kako je M. rekao - "pravi crnac", tip odličnih manira na stageu u vidu skakanja , super "funky" vokala, dijaboličnih naočala za sunce i sve to sa čačkalicom u ustima. Većina ekipe se išla šutat a ja sam imala finu majicu pa sam sjedila sa strane i plesala na mjestu i pjevuckala hitove poput Underdog i Chains of love dok je predamnom stajao zid buke koji su proizvodila dva bubnjara sa dva seta bubnjeva (iako mi baš i ne služi 2. nekoj svrsi). Na kraju su izašli na čak tri bisa zahvaljujući jako glasnoj ekipi u prvim redovima. Pozrav ekipi :D. I tako, jako fini koncert, sve u svemu. Poslije je svirao NoMeansNo koji dolaze u KSET 02.07 (pa navratite) i kojeg ćemo vjerojatno slušati do svakog koncerta do tog datuma. Uglavnom tko nije bio neka se jede, što se mene tiče, u Osijeku. |
Nakon nekoliko mjeseci slušanja isključivo glazbe koju poznam otprije i glazbe za koju ne znam kako sam je propustila prije, izvlačim se iz te rupe bez dna. Zapravo izvukao me anch_io (hvala :) ) snimivši mi jedan CD iznenađenja i stavivši na njega Alligator - treći album grupe The National za kojeg je još prije natuknuo da se ne može odljepiti od njega. Ali, ne vjerujem ja nikome nego vlastitom uhu pa sam preslušavajući ga prva dva puta uporno pokušavala otkriti šta mu strašnoga imam za predbaciti. The National čine dva para braće (Dessneri i Devendorfi) i nevjerojatno mekani i pospani vokal Matta Berningera, koji su se nekako uspjeli otrgnuti od svakodnevice američkog predgrađa i komunicirati glazbom. Svojim tužnjikavim violinama i sjetnim glasom prizivaju zamatanje u nešto toplo i stavljanje glave na rame ljubljenome. Ipak, "ono nešto" ovog albuma jest to da je ovo jedan od onih veselo sjetnih albuma, koji su iznimno rijetki. Unatoč svim moćno depresivnim tonovima i nevjerojatnoj lakoći kojom te prebacuje u svoje rapoloženje u sredini svega se krije stidljiva ali postojana - sreća. Pronalazi se na najneobičnijim mjestima - malo je u gitari (A secret Meeting) malo je u bubnjevima (The Geese...) a malo u stihovima (Looking for Astronauts). A kad jedan rijedak dragulj ima i neodoljiv vokal, vrsne stihove (I'm a perfect piece of ass :D, You know you have a permanent piece/Of my medium-sized American heart) i pjesmu poput Abel to je znak da sam instant-zakačena. Album ima jednu tu slatko intimnu crtu koja te vuče i jednostavno odlično zvuči pa predbacivanje jednostavno nema smisla. Shvatili ste - jedino što ima smisla je utopiti se u njemu. Za kraj - jedan citat: "Don't get too into your band. You'll be poor, and happy, and never want to do anything else ever again." |
Ne želim pisati o pionirima jugoslavenskog punka. Nije mi namjera podučavati vas povijesti. Nemam običaj slušati bendove samo jer su drugačiji i novi. Želim pisati o mladim ljudima s odličnim idejama. Namjeravam to. Običavam voljeti glazbu.Enigmatični idiot, ja sam. Naime, riječ je o riječkoj grupi iz '77 (ponekad i '76) Paraf. Jel' vam sad jasno? Album prvjenac, jedan od najbolje naslovljenih ikada - A dan je tako lijepo počeo.... Jeste. Hrpica zaraznih, poskočnih melodija, par hitova, tada komplimentirani etiketom "šund". Tekstovi malo cenzurirani, malo zakamuflirani sarkazmom. Jer nijedne nema bolje od naše policije. Nažalost, nakon ovog albuma grupa potpuno mijenja zvuk i člana, a tako su lijepo počeli... Sada moram ići jer (za ovako glupav post) dobit ću po glavi. *PrittPen odskakuće u suton* |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv