18.05.2005.

IDEMO OPET, GAZIM REKORDE.

Još jedan silno očekivani koncert na Žednom Uhu su bili Liarsi, preblesav New Yorkški (kako se to pobogu deklinira :D) bend čije ima krasi naslovnice dva albuma. Prvi album je punk-electro-disco dok je drugi electro-disco-punk. Obožavam oba, mada su me radi toga razni... marginalci :D kritizirali. Najzabavnije dekonstruirana glazba ikad. Uglavnom, prvo sam čula drugi - They were wrong so we drowned i, ovaj, ništa mi pod milim bogom nije bilo jasno. Ali, ne bi P. bila P. (tj. ja) da ga nisam poslušala još jednom, pa još jednom, pa se onda zakačila, pa odvaljivala na hitove poput Theres always room on the broom i They don't want your corn they want your children, pa onda naravno nabavila i prvi album čije prve dvije pjesme apsolutno razvaljuju, ma, my kind of music. Na kraju sam za prvi skužila da je još bolji (ipak je više punk :D ) ali da mi je drugi draži. MORAM ja tako. Naposlijetku dođe i taj sretni 24.4. kada su Liarsi pohodili kučerak zvan KSET. Prvo sam ubrala frontmena/gitaristu koji je imao ružičaste tajice i nekakvu cheerleader haljinicu preko i potpuno stidljivog gitaristu, koji je izgedao kao da mu je neugodno šta se nalazi na pozornici s ovakvim luđacima. Bubnjaru sam u tom trenutku vidjela samo nešto čipkasto na prsima, ali nisam previše razmišljala o tome (ima jedna :D slikica na detelesinom blogu, a svratite i na Žedno Uho topic na forumu). Priznajem, bila sam strašno skeptična kako će to izgledat live, ali kad sam vidila kolike su budaletine, malo sam se primirila. Pa su odsvirali nevjerojatno blesav i zabavan koncert, pri kraju ostajući bez pjesama jerbo se se vraćali na tri bisa (u međuvremenu smo otkrili svi raskoš mrežaste bubnjareve haljinice) i improvizirajući strašno dražesne gluposti (When I was a boy I lived in Zagreb!). I onda sam poslije koncerta kupila majicu (tj. kupio mi je Mate jerbo tad nisam imala para) i sad se okolo po gradu pravim važna. I možda dođu opet pa onda dođite i vi. I, da, obavezno gledati evroviziju u subotu.

10.05.2005.

PUNK IS WHATEVER ME MADE IT TO BE.

Da će Mike Watt doći u KSET saznala sam slučajno na afterhouru GvsB koncerta. Mislim da bi riječ ushićena otprilike mogla dočarati kako sam se osjećala ostatak večeri, dok sam u glavi ponavljala "Mike Watt, tu, ma, onaj Mike Watt?" :)... Moja afera s Wattom je počela, naravno, sa Minutemenima, kao jednim od najdražih mi bendova. Nastavila se kad sam pročitala ono što volim zvati biblijom i zaljubila se još više u glazbu, u njega i čitavu tu scenu (kako je lako potpuno voljeti neku glazbu kad je ono iza nje tako jednostavno i iskreno). Kako sam blesava šetala San Pedrom '99te misleći da će sad iskočiti iza ugla, a sve što sam vidjela je bilo "Hajduk živi vječno!" napisano na ploči pored oceana. Kako sam poslušno upijala sve fIREHOSE ploče pa kasnije i njegove solo ploče (Against the 70s mi je i danas jedna od stvari koja me uvijek digne na noge...) I onda, on dolazi tu. On - meni. :D Koncert je bio 12., a prije Watta i Secondmena su svirali Thermalsi, jako zabavan i uživo izvrstan bend iz Portlanda kojeg izdaje SubPop. Više od toga ne znam, jer sam samo čekala trenutak kad ću se priljepiti na prednju stranicu stagea i čut Watta... i kad je trenutak došao, Narantxa me poslije opisao: "izgledala si kao da ćeš doživjet infarkt ili orgazam", ( :D ) što bi zapravo bio jako dobar opis. Došli su u tročlanoj postavi - bas, bubanj i klavijature i izledali su kao tri tipa koja su došla tu da odsviraju nešto što sigurno ne očekujemo - i još Watt prije toga kaže "Punk is a weird thing, y'know...". Uf. I onda odsviraše skoro čitav Secondmans middle stand koji zvuči kao isprekidana, twisted verzija punk-bajke sa pretjerano uživljenim Wattovim vokalom, i moram li vam reći, uživo je sve skupa puno moćnije i luđe. Možda je do mene ali karizma tog čovjeka je nešto najjednostavnije i nevjerojatno jako što sam ikada doživjela. Znate, tipa udarac tavom u glavu - jednostavno a efikasno. Kada sad gledam, čitav koncert mi je trajao 5 sekundi, od trenutka kad sam ga prvi put vidjela, pa do bisa kad su izveli među ostalima It's allright Ma (I'm only bleedin'), pa onda kad sam se našla na podu pokošena hrpom ljudi koja je išla hvatati naljepnice, i onda kad ga žicam da mi se potpiše na uaznicu. Puf, dođe, ode i gotovo. A ja sretnaaaa :) E, ja bi opet.