11.10.2004.

SOMETIMES I FEEL LIKE I'M WATCHING THE WORLD AND THE WORLD ISN'T WATCHING ME BACK

Hullo pplz. Nekidan sam prčkala po svojim albumima na kompjuteru, i palo mi je na pamet, da vam ja (grozna sam, stvarno) nisam još pisala o meni jako dragim Silver Jewsima. Album koji sam jednom skroz glupo snimila od nekoga, koji je zaboravio da ga ima i nikad ga nije poslušao mi je na kraju postao jedan od najdražih albuma ikad, i još ta slučajnost i potpuno ne-očekivanje ičeg mu daje posebnu draž, ko ona višnjica na šlagu navrh frapea od čokolade :). Dakle, taj album se zove American Water i osvojio me odmah uvodnim stihovima – «In ninety eighty four I was hospitalised for approaching perfection», a kasnije prekrasnim hitom Honk If You're Lonely Tonight, i nevjerojatno zaraznim refrenom pjesme Smith & Jones Forver. Bend je za snimanja ovog (drugog po redu) albuma bio sastavljen od duše i niti vodilje Silver Jewsa D.C. Bermana (koji pjeva onim slatko umornim glasom), i npr. Stevea Malkmusa iz Pavementa – zbog čega je prije izdavanja smatran kao side-project istih. Ali, nisu se mogli više prevariti. Berman vam odmah promijeni mišljenje prekrasnim stihovima poput onog uvodnog ili kad kaže – «I know a lot of what I say has been lifted of men's room walls...», jednostavnim i zaraznim melodijama koje se pronalaze negdje između folka i pavementovskog rocka i malo kasnije kad pjeva ono što je mene potpuno oborilo s nogu (i jedan od razloga zašto osobno shvaćam ovaj album) «All my favourite singers couldn't sing». Najjača i naljepša stvar na ovom albumu su definitivno stihovi, kojima pak posebnu draž daje duboki vibrirajući glas, mekane gitare i koketiranje s različitim stilovima glazbe, sve umotano u auru nekoga tko je upoznao sve strane života. I iako teži tome da sam sebe banalizira, ostaje prekrasan, pun nekakve ironične sreće, osjećate kao da se obraća samo vama i mami vam osmjeh na lice dok ga slušate.