~°°˙˙San Ivanjske Noći......˙˙°°~

Ispričat ću Vam jednu pomalo čudnu priču.O jednoj pomalo čudnoj djevojci.Ime joj nije bitno jer ono iovako ništa ne govori...Sjećam se da je išla u susjedni razred.Paaa bila je onako prosječna ućenica,skroz normalna,možda samo malo sramežljiva.Nikada je zapravo nisam bolje upoznala jer me uvijek kočila neka prokleta linija-"prijatelji".Jednog,pa recimo lijepog dana,vračala sam se po pljusku iz škole i prišla mi je jedna djevojka s namjerom da sa mnom podijeli svoj ljubičasti kišobran...to je bila ta djevojka...hmm...ipak djevojčica i neznam što se dogodilo,ali Ja sam ju odgurnila od sebe i rekla joj da nemam, nit želim imat blesavih poslova sa luđacima.Prvo me zbunjeno pogledala,a onda kao da je i sama shvatila.Oći su joj se zacaklile i imala sam osjećaj da će se svakog trena slomiti i osramotit me dramatizirajući ulicom,ali nije.Kao da mi je nešto htjela reć,ali očito nije imala proklete snage,već se samo okrenila i spuštene glave otišla kući.U tom trenutku,ne vjerojatno,već sigurno sam napravila glupost neispričavši se.Otišla sam kući kao da ničega ni nije bilo,a ustvari sam napravila veliku glupost.I tako je prolazio dan za danom,sve dok nije došao kraj škole.Naš rastanak.Razdoblje našeg života u kojem se nalazimo na raskrižju.Razdoblje u kojem tek počinjemo živjet.Točno se sjećam,kao da je bilo jučer,bili smo pred školom.Svi su sjedili i plakali.Svi,ali ne i Ja.Ne.To nije za mene.To nerade velike djevojke.Ja sam pre hladna za takve stvari.Mene to ne dira.I tad mi je prišla ona djevojka/djevojčica.I bez imalo straha da ću je možda osramotit sjela je pokraj mene.Nisam znala što da kažem.Tada je svaka riječ bila suvišna.Neko vrijeme smo oba dvije samo šutile i gledale u išarani pod,a onda sam sama sebe iznenadila upitavši je:"Što se dogodilo pa da nisi tako prihvačena u društvu?"...Upitavši je to,poželjela sam da se zemlja otvori i jednostavno me proguta.Htjela sam da se vrijeme vrati unatrag.Htjela sam nekako povuć tu rečenicu,ali nisam mogla.Opet me pogledala,onako žalosno,a onda mi je rekla:"Paaa,vjerojatno smo vukli slamke i Ja sam izgubila..."...??..Uh.Ovo me definitivno zbunilo,ali nema veze!Poslije školske zabave još smo dugo,duugoo pričale.I tada sam se pomalo i sramila jer sam povrijedila osobu premda je ni nisam znala,a sve zbog prokletih predrasuda.Tu noć neću nikada zaboraviti...jedna naizgled posve obična djevojka pokazala mi je pravi smisao življenja i razbila u meni sve predrasude sva sprdanja i ismijavanja.I zato joj hvala! Već je odavno bila zavladala noć i morale smo kući,a onda me ona pozvala na kolače.Bilo je zaista prekasno i rekla sam joj da ću doći sutra.Rekla mi je da sutra neće bit.Mislila sam da misli na kolače... =)



I am a dreamer and when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.