Vozim kroz snježnu mećavu. Pada gust, krupan snijeg. Pahuljice se skoro vodoravno zabijaju u vjetrobransko staklo. Sve je bijelo; bijela cesta, bijeli jarak pored puta i bijelo polje. Rub ceste vidim samo zahvaljujući drvenim štapovima što su ih radnici službe za održavanje postavili svakih nekoliko metara. Milim puževim korakom a ne mogu reći da mi je žao. Calexico iz zvučnika podcrtava nestvarnost.
Na samoj granici vidljivosti ispred mene se počinje uobličavati mala prilika. Približavajući joj se uočim školsku torbu na leđima. Bože! Koliko može imati godina?...devet, deset? Koliko još do prvih kuća koje se nisu ni počele nazirati? Što sad? Hoće li to biti medvjeđa usluga ako stanem i ponudim se odvesti ga do škole? Hoće li poslije toga s još većim povjerenjem sjesti u auto prvom manijaku koji ga odluči skupiti? Strašna mi se učini ta moja odluka ali ja prođoh pokraj malca. Ako ga mama uči da ne treba sjedati nepoznatim osobama u auto onda ni nepoznate osobe ne bi trebale nuditi prijevoz. Još uvijek zgranuta svojim odabirom u retrovizoru primijetim pokret ruke, vjerojatno mahanje i tu sav moj nauk padne u vodu; zaustavim se i okrenem natrag. U tom trenutku, kao ispaljen iz praćke, užasnuti se klinac u hipu okrene za sto osamdeset stupnjeva, bezglavim trkom preleti desetak metara i gubeći ravnotežu glavačke se baci u jarak. Zaprepašteno buljim u praznu bijelu sliku i kad ugledah malu glavu kako prestrašeno proviri iza nanosa snijega produžim dalje. Umalo ga ne ubih svojim milosrđem.