Level Up

... još uvijek traje...
detaljnije, kad se vratim kući!!!

Došlo je vrijeme.
Putne torbe su spremne, sendvići i kava u pripremi, putovnice su spremne... još samo treba prespavati do jutra i fijuuuuu....
Odosmo mi na odmor... na odmor prema Alpama...
Veselim se!

Jesam li se promijenila? Jesam li još uvijek ona ista MaSanYa?
Da i ne…
Odlučila sam se na povratak blogu. Ionako često dođem, čitam, malo komentiram i sve češće osjećam potrebu da nastavim pisati.
Puno sam radila u zadnjih par mjeseci, jučer sam završila još jedan dogovoreni posao, slijedeći tjedan čekaju me seminari, sastanci i druženja… a onda od 11.7. konačno započinje i službeni godišnji. Jedva čekam!!!
Potočnica je narasla, završila 2. razred, dobila pohvalnicu. Hard i dalje u smjenama hvata ritam života. I izgleda da život ide svojim tokom i da se baš ništa velikog nije dogodilo.
Pa i ne trebaju se događati veliki «vatrometi», «spektakli», «događanja»… život je upravo to… onaj sitni pijesak koji puni pukotine između većih i velikih kamenčića.
Zadnjih mjeseci često sam se pitala kako dalje? Kako se pomiriti s činjenicom da sam se i fizički i psihički promijenila? Da starim, da neke stvari više ne mogu lako činiti, da u ovoj dobi nastupaju promjene koje me polako vode k starosti. No shvatila sam da sve te promjene mogu savladati, mogu ih prihvatiti, mogu se s njima nositi. Shvatila sam da sam upravo ja ključ za rješavanje svih mojih nezadovoljstava. Shvatila sam da upravo ja imam taj ključ. Shvatila sam da jedino sama sebi moram pomoći, sama se sa sobom pomiriti, sama sebi skinuti ograničenja i očekivanja koja sam si nametnula. Sama sebi dozvoliti pogrešku, glupost, nemarnost ili lijenost.
ah, otkrila je toplu vodu… pomislit ćete… ili lijepo smo joj govorili… No nije to isto slušati od drugih i spoznati u sebi ali i prihvatiti

… toliko za come back…