Level Up

Izgledom je nalikovala na onu poznatu glumicu, koja se nekoliko puta udavala i koja je slavu stekla tučom i psovanjem na filmskim premjerama. Uglavnom, mnogi su je na ulici zaustavljali i tražili autogram. U početku je objašnjavala da ona nije ta, no nakon nekog vremena joj je dojadilo. Bilo je mnogo lakše, nabaciti kiseli smješak i nažvrljati nešto nerazumljivo na komad papria, plastike... ili bilo čeg drugog što su joj podmetali pod nos.
Cijelu situaciju pogoršavali su prijatelji i obitelj. Iz štosa su joj prišili nadimak glumice i nisu pokazivali namjeru da ju prestanu tako zvati.
Nakon nekog vremena počela je pomišljati što bi bilo kad bi se zaista počela predstavljati kao Ona. Kad bi otišla u filmski kafe, u filmski studio, negdje na špicu na kojoj se sastaju glumci i filmaši. Što bi oni učinili, da li bi prepoznali prijevaru?
...
i tako...
preslagujući fajlove na kompu sam pronašla ovaj tekst...
Iako je na fajlu navedeno kad sam to sastavljala, nikako mi nije jasno što je to trebalo biti... pokušavam u pamćenje prizvati osjećaje, razmišljanja... događaje koji su me potakli da počnem pisati... i zašto priču nisam dovršila???

Što taj tekstić u meni budi danas???
Pitanja i pitanja i pitanja... Da li prihvatiti izazov novog, nepoznatog? Možemo li živjeti kao netko drugi? Kako se pomiriti s činjenicom da ne možemo iz vlastitog života pobjeći, zamijeniti se s nekim kao u kraljeviću i prosjaku?

Rezime: zbunjenija sam životom danas, nego li sam ikad bila... da li me to pere kriza srednjih godina ili sam zapravo neiživljena... ne znam... samo nagađam