Level Up

Riječ/i
Djelovanje/a
Emocija/e

Zavisno od svoje jakosti upadaju u osobu/e kao u vodu… i na njima stvaraju koncentrične krugove… tjeraju ih na gibanje. Gibanje misli, aktivnosti, novog djelovanja, novih emocija. Pa to novo gibanje dotakne drugu osobu, koja se namreška i širi koncentrične krugove dalje i dalje i dalje…

Neki ljudi su kao stijene. Od njih se valovi odbijaju i vraćaju natrag, dok ne nestanu. No, ipak, fizikalni zakoni ne nestaju, jer malo po malo, voda ostavlja trag, dubi stijenu, mijenja je… nakon godina, desetljeća, stoljeća… nastaje promjena.

Koliko smo odgovorni sa svoje riječi, djelovanja, emocije koje ubacujemo u druge ljude? Jesmo li svjesni njihovog djelovanja? Djelovanja, koje je ponekad trenutačno i kratko, ponekad dugo i intenzivno, ali ipak djelovanje.

Danas sam (ponovno) postala svjesna moći koju imaju riječi, djela i emocije na osobe s kojima sam okružena. Kako je lako pokrenuti nešto što se ne da zaustaviti, promijeniti. Kako je lako, olako izreći riječ koja će osobu promijeniti, označiti, definirati, stvoriti, uništiti…
I obećala sam samoj sebi da ću u buduće biti opreznija… (osim ako to obećanje samoj sebi, ne zaboravim uslijed gibanja koje u meni stvaraju koncentrični krugovi stvoreni od tuđih riječi, emocija, djelovanja….)

Pada, pljušti, lijeva, već drugi dan... i kud baš za vikend, kad smo (konačno) svi troje slobodni i kad smo imali ideju provesti vikend u grudanju i sanjkanju.... bljak... vrijeme se urotilo protiv nas.
NO, dobro, jučer smo se igrali "Čovjeće ne ljuti se" :) i pokušavali Potočnicu naučiti da se ne ljuti kad ju izbacimo iz igre... da ne pokušava "varati" pri brojanju (he, he... kako li samo pokušava... ali ne stalno) i da pravilno baca kockicu...
A što ima sreće... malo-malo pa dobije 6! Nasmijali smo se i zabavili.

Evo ga... pada i pada - snijeg!!!
Tako je lijepo gledati ga s prozora, diviti se njegovoj bjelini, svjetlucanju pahuljica pod uličnom rasvjetom, slušati prigušenost zvukova koju snijeg stvara... zagrnuti se dekicom (jer centralno više ne grije) i pijuckati topli čaj.

Da, misliti kako će se Potočnica sutra veseliti, kako će izjuriti na snijeg, kako će se valjati, igrati i cičati od veselja... Kako će rumenih obraza i hladnih prstića pokušavati napraviti snjegovića... da o tome treba razmišljati.

I ne misliti na "veselje" u prometu koje me ujutro očekuje.

Danas se tako dobro osijećam... mirno, staloženo, vedro, razigrano i što je najvažnije odmorno!
Oh... gle tko mi to hoda po monitoru!!!!
Muha!!!
Ma neš ti po mom monitoru...
Ajd bok... idem umlatit muhu!

... me ne napuštaju!!!
U glavi mi se ponavljaju slike, zvukovi, osjećaji...
Ah... kakav je to gušt bio...
Puna tri sata dobre svirke... ludila...
Steve... uživa u svojoj svirci... to je trebalo vidjeti... doživjeti... bilo je neponovljivo... i za njega i za sve nas koji smo ga slušali...
Riječi nisu dovoljne...
Tako sam sretna što sam otišla na koncert!

Jučer smo se nahodali i nagužvali... U paviljonima je bilo vruće i zagušljivo, Potočnicu sam stalno držala na oku da se negdje ne izgubi... pregledali smo sve što se moglo... i tako na InterLiberu proveli skoro cijeli dan... Kupili smo neke knjige... uglavnom za Potočnicu...
Zanimljivo je gledati gužve ljudi koji kupuju knjige... jeftino... jeftinije... besplatno...
Smiješno je vidjeti odrasle ljude koji se guraju i natežu, ne bi li dobili svoj primjerak promotivne olovke... Kako tada proradi potrošački i sebičnjački instinkt... jer tada se ne gleda tko je ispred tebe, važno je samo dobiti svoj primjerak.
Sebičnost se vidjela svugdje... jer mi pazimo na svoju djecu ali na tuđu ne gledamo. Dok smo Potočnica i ja isprobavale novi edukativni CD uz nas se gurao gospodin i to tako da je mene skoro srušio na nju, jer je eto baš sad morao pogledati nešto s obližnje police kraj koje smo stajale... Lijepo sam mu prigovorila... al on se pravio kao da to nije bilo ništa.
Ovo je samo jedan primjer, a bilo ih je dosta, jer se nekoliko puta dogodilo da su Potočnicu gurnuli, gotovo ju srušili, odrasli željni bržeg pristupa knjigama. Tako da sam više morala paziti na gužvu, nego što sam gledala knjige. No neću više o tome, jer me ljuti.
Sijedeće godine, idem radnim danom i to ujutro, nadam se da ću onda u miru moći pogledati knjige.

Danas je dan za odmor... e pa, idem se odmarati!!!

Potočnica i ja spremamo se za InterLiber... njoj već sad treba hrpa vremena da se odjene, umije, pojede doručak ... spora je i nikako da se ubrza. Do ovog trenutka sam ju požurila jedno 20-tak puta... al ne ide... pa dok se ona izpuži i krene ja stignem na net.
Uz put ćemo navratiti do Bibe i Kikija, popit kavu, malo se zabaviti, a ako stignem, kupit ću i slavinu za kupaonu. Nadam se da ću stići jer Hard planira ovaj vikend srediti umivaonike i slavine u stanu.

Današnji dan mi je bolje zaboraviti što prije... svud sam nekud jurila, stizala, dogovarala, obavljala... a kad bi se gledao ukupni učinak... nisam obavila niti 10% planiranih poslova...
Grozno!
Ne volim takve dane... dane kada jako osjećam da nisam napravila ništa.
Sva je sreća da je početak vikenda i da ću se barem malo odmoriti od ludnice i trčanja... a sad idem malo ispružit noge i (možda) ubit oko na par minuta.

U Zagrebu!!!
Oh.... kako to izvesti???
Biti na koncertu... hm...

Oduvijek sam imala neku svoju stazu, put, cestu... malo zaobilaznu... malo čudnu... drugačiju... posebnu... svoju...
Hvala ti Petra što si me na Forumu predložila za AC i C listu... no to me ne zanima... meni je dobro biti Fresh...
Tu sam svoja - samo svoja i svojih dragih virtualnih i stvarnih prijatelja, povremenih gostiju ili slučajnih prolaznika...
I nema veze što sam na blogu skoro godinu i pol dana... nije to mjerilo za cooliranje ... ovo je moj kutak... ne želim slavu... ne želim obavezu... želim pistati kad mi se piše, ne želim da me posjećuju zato što sam cool ili skoro cool ... ne želim da me procjenjuju, da mi zavide, da me mrze, da me trpe ... ovdje sam najviše zbog sebe ... ovo sam ja!!!!

To much Led Zeppelin on my MP3 player!!!
To much bear in my blod!
To much....
But I feel Happy!

Na one koji su hodili ovom zemljom, a sad ih više nema da s njima živimo!