Možda je šutnja zlato, al ja ću ipak prdnuti.

koncert Let 3 , petak, Maya pub.
Večer je krenula džus-vodkom i dobrom atmosferom na radiju...
Scena za pamčenje:
Zove neka mlada tinejdžerica na radio da dobije karte za neznam gdje, i razgovor između voditelja i nje se razvije do toga da je ona izjavila nešto tipa – «Ma nemam ja sriće u životu, moje ime je PEH»
.. na to će voditelj: «.....Ne ide ti baš ha? bla bla.... Na koju ti stranu padne feta kruha kad ju namažeš i kad ti ispadne iz ruke??»
- «na LIJEVU stranu!»

Htio sam si odrezat lijevu ruku od smijeha i nevjerice!! A rođo ostao totalno cool i samo nastavi s pričom:
« na livu jeli? Hm, zanimljivo.. vidiš, nisam znao da pada na tu stranu... blabla...»
MASSIVE RESPECT !! Ne, ja nebi mogao ostati smiren, nikako... koji stresan posao!

Ah sugrađanke moje drage, ima vas glupih, dosta...

Scena no2:
Neko kuca, ja otvaram, ono dvije cure iz škole, prepoznaju me:
«Ej, što ti radiš ovdje?»
«Ma tu sam petkom i subotom otvaram vama što dolazite po karte, znaš dođe puno ljudi bla bla.... plate mi za to.»
«A JE!? Kako dobro, blago tebi!!»
?????!?!?! ?! *#$%&»#*#
«Šalim se ej! I ja sam došao po karte!»
A mil moj Bože, to ide u gimnaziju..... ah, intelektualke, budućnost države...

...

Došao mi rođo iz Zagreba, pa sam s njim nastavio udarati po pivu do početka koncerta, a početak koncerta – totalna brutala, rasturanje, razbijanje od početka, nema uvoda, zagrijavanja ekipe, tipično lettrijevski! Proradilo sve konzumirano u meni i bilo odlično!


(ima i mene na ovoj slici, tražite)


Onda su mi malo dosadili zbog narodjnaka sa zadnjeg albuma i acid tekstova, pa sam išao sjesti ispred. Počeo me hvatati neželjeni after-effect, i jednostavno sam se ukočio na stepenicama bez želje za ikakvom komunikacijom i fizičkim pokretima.

svi me pitaju ca mi je
a ja im kroz pismu pricam
droga mi je, droga me je zela

Koncert je završio nešto prije tri, ali sam bio previše sjeban da bi mogao ići, doći i onakav ući u stan, pa sam ostao u gradu do 6 - u stadiju biljke. U 3 sata sam progovorio 3 riječi od kojih je jedna bila neartikulirani zvuk.


Padnem u depresiju kad sam u takvom stanju, ali potpuno svjestan svijeta oko sebe. Onda mi dođe netko željan nekog razgovora, pa se osjećam kao komad namještaja jer nemam apsolutno ništa za reći, pa potonem još dublje...
Probudim se nakon 3 sata spavanja i jedini osjećaji što sam ih prenio od sinoć na to jutro su oni loši! Pa mi je prošao cijeli dan u kurcu, bezvoljno, ništa mi se neda.... pa odem na nogomet u nadi da ću se opustiti malo... a na nogometu samo lagana šetnja po igralištu uz totalno ignoriranje razočaranih suigrača......

Ako pogledam cijelo večer – bilo mi je 80% vremena odlično, a 20% vremena loše, ali se samo sjećam da mi je bilo loše! Kako to ispraviti? Da li se isplati lokat da mi bude dobro, ako znam da ću poslje biti u kurcu? Ali ja volim piti kad idem vani...
«treba stati kad je naj, treba stati kad je najboljee..» Slijedeći put idem doma na prve znakove dosade, možda upali?

FINALNI ZAKLJUČAK:
I thinks the rezultat is real !!


P.S. Davor prodaje drvene gradele za jednokratnu upotrebu! Cijena - 9,99 kn.

Update:
Nešta mi je palo na pamet. Ono, neki su ostali u totalnoj euforiji nakon koncerta Letrija, pa se ja zapitah koji su to koncerti na kojima bi ja bio u euforiji:
1. Edo Maajka
2. Majke
3. Urban
4. The Bambi Molesters
5. Postolar Tripper i Alergija live at Dom sportova

ali , primjećujete da 2 benda od gore ponuđenih ne postoje, Edi se ne dolazi nešto do Zadra, a ono pod rednim brojem 5 je malo vjerojatno...... I'm so so lucky!