Možda je šutnja zlato, al ja ću ipak prdnuti.

I vraćam se ja tako iz škole i prolazim pored parkića u kojem smo dogovorili pijaču povodom četvrtkašnjeg post-after ex(yu)kurzija partheya i puknu me neki adrenalini i želja da se to večer napijem ko na biciklu, da neznam di sam! Zamišljao sam se putem kako točim votak drito iz boce u grlo, pa kako poslje toga rigam, pa me sutra boli glava cijeli dan, hvata me tupilo i sve me boli.... I shvatio sam da je to to što želim te večeri!
Kako bolesno! Tako me nekada uhvati da se razbijem i odvalim bez posebnog povoda, čisto iz perverznih saouništavajućih zovova moje psihe.
I krenulo je po planu:
Krenem u grad, zvoni mobitel- profesor (nomina sunt odiosa!) zove u Sedamdezduje na pivo... I odužilo se... Pollitraško pivo i rakija, vesela atmosfera, više onako domaća, familijarna..

Nastavak na kako-je-rekla-plavuša-Martina "BILJARSKOM" stolu na Ravnicama
biljarski stol:


Nastavilo veselo na Ravnicama. Rodić pleše i pjeva bez majice, Mak gura gol i pritom zadobiva lakše ozljede potkoljenice, mrak osvijetljen svjetlečim očima prisutne ekipe....



Još malo fermentiranog soka i nestalo vis vitalisa, životne energije, volje za životom! Slijedeća scena- beživotno tijelo na penjalici «Parka radosti» , pa deranje na Luku što može toliko pričati (jebote što može mljet, to nije istina!), pa srdačni zagrljaj prijateljstva sa obližnjim stablom i mali znak pažnje zbog novog prijateljstva – zagnojavanje njegovog korjenja sadržajem mog želuca, aww baš sam srce. Malo spavanja na vrtuljku, ali se vrtio (?!), pa lagani premještaj na neku, recimo provlačilicu ... dva prsta usta, bit će mi super... riiiiigoletto sa moje desne strane, ostatak tijela lagano na drugu stranu. Bio sam tamo neko vrijeme dok mi nije postalo hladno zbog sline kojom sam napravio lokvu u kojoj sam spavao.



Polazak u Maya pub.
Zašto hodati ravno ako se ne mora? Bolje je ići lijevo iako je Maya ravno, jel tako?
Bolje je hodati uz rub staze da možeš bolje past na cestu.
Zašto su ulice toliko dugačke, a zidovi dolaze tako iznenada?!



Opet sam spavao u cviću isprid Maye. Ostalo je ulegnuće od prošli put. Anatomski je poravnano po obliku mojih leđa zbog učestalog ležanja... mmmmmmm.
Nekako sam na kraju i ušao u Mayu. Plesni pokreti minimalizirani, ramoNa se nešto i trudila probuditi me, ali bez uspijeha. Opet sam malo komirao vani na stepenicama, čuo pjesme koje se nisu puštale (išao sam pitati Davora da provjerim)... Jel bio Košta u Maye ili sam i to izmislia?
E, kad sam se ponovno vratia unutra upoznao sam Tamaru s Tamarom - suradnicom, s Tamarom - Davorovom curom i s Tamarom koja se tamo slučajno našla. Jebote koliko vas ima koolko vas iiiiiiiimaaaaaa!
Izašli vani zadnji, naravno.

Luka je spavao kod mene – ja na katu, on u krevetu ispod..... htio sam se izderat na njega da prestane više drmati krevet lijevo-desno.... ali sam skužio da se to meni vrti u glavi. Mislim, nije mi se vrtilo u glavi ako sam imao osjećaj da idem lijevo-desno jel? Dakle - lijevodesnilo mi se u glavi.

I svi su sretno zaspali, i probudili se, i otišli u školu.


P.S. Ispričavam se dječici koja se igraju u onom parku što sam se izriga po provlačilici i tako reducirao broj penjalica za igranje.